Pjevačica koja je slatkim šuškanjem pokorila Jugoslaviju: Uz njene hitove i danas đuskate

Jedna od najpopularnijih pjevačica na prostorima bivše Jugoslavije Đurđica Barlović preminula je 27. avgusta 1992. godine, sa samo 42 godine, od posljedica srčanog udara. Njene kolege iz grupe Novi fosili, u kojoj je bila prva pjevačica, sjećaju je se s mnogo ljubavi...

"Šuti, samo šuti, šuti moj dječače plavi..." i dalje su stihovi koji se sa setom pjevaju, pa čak i mlađe generacije rado slušaju muziku koju je stvarala jedna od najharizmatičnijih plavuša jugoslovenske muzičke scene. Ali, nije samo muzika ono po čemu je se kolege i danas rado sjećaju.

Đurđica je bila predivna osoba, izvrsna pjevačica i prava prijateljica. Imala je zaista božanstven glas. Svi je se vrlo često sjetimo“, poručuju njene nekadašnje kolege iz „Novih fosila“ Vladimir Kočiš Zec, Marinko Colnago i pjevačica koja ju je naslijedila u grupi, Sanja Doležal.

„Đurđica je s prvom postavom, Mokom, Marinkom i sa mnom bila od samog početka do trenutka našeg uspona. Po njoj su pisane pjesme jer je imala izuzetan raspon glasa. Mogla je, na primjer, bez problema da opjeva i bas linije. Imala je takozvanu srebrnastu boju glasa koja je vrlo rijetka, a koja je veza između soprana i tenora. Istovremeno je bila vodeći vokal, a imala je karakteristične „s“ i „š“ glasove u izgovoru što je osvojilo djecu. Kad je, recimo, pričala neku ozbiljnu i tešku situaciju, zbog tog izgovora ljudi su to lakše primili. Ona je olakšavala život na način na koji je izgovarala riječi i neka slova, što je bilo vrlo šarmantno i simpatično. Kad je odlučila da više neće da pjeva sa nama jer smo imali strašan tempo, budući da smo svirali svaki dan po jedan, ako ne i dva koncerta, bila je izuzetno poštena jer su se ona i Sanja Doležal zamijenile doslovno na pozornici. Nije bila egoistična u smislu „e sad vam neću pomoći“, nego baš obrnuto. Kasnije sam radio s njom i napravio joj jednu pjesmu na koju sam jako ponosan „Sestro, sestrice“. Da kojim slučajem nije otišla prerano, mislim da bih danas s njom napravio verziju „Novih fosila“ koja bi trajala ko zna do kada“, priča Rajko.

Đurđica je uvijek u njegovim mislima i često se i rado prisjeća dogodovština koje su zajedno prošli.

„Nikad neću zaboraviti da smo uvijek ona i ja bili par koji nosi opremu i zvučnike jer smo bili iste visine. Nisam mogao da je nosim sa Mokom ili Marinkom jer bi onda sav teret bio na meni, budući da u to vrijeme nije bilo tehničara, nego smo svi morali da teglimo instrumente. Kad smo, na primjer, igrali fudbal s Balaševićevim bendom ili „Sedmoricom mladih“, uvek je Đurđica stajala na golu tako da se niko nije usudio da puca na taj gol“, prisjetio se kroz smeh Rajko.

Rođena je u Splitu 23.aprila 1950. godine. Od djetinjstva se bavila muzikom, još kao trinaestogodišnja djevojčica nastupila je na takmičenju “Djeca pjevaju”. Kasnije je bila solistkinja splitske grupe “Batali”. Po završetku srednje škole Đurđica se posvetila profesionalnom pjevanju, najprije u “Batalima”, a potom se preselila u Zagreb, u želji da izgradi karijeru solo pjevačice.

Iz tog perioda sačuvan je snimak njenog gostovanja u emisiji “Obraz uz obraz”, iz 1974.godine. Pjevala je pjesmu “Kad si bio samo moj”.

Đurđica je otpjevala neke od najvećih hitova „Novih fosila“ koji se i dana rado slušaju „Da te ne volim“, „Najdraže moje“, „Šuti, moj dječače plavi“, „Saša“, „Plava košulja“, „Tonka“...

Iz grupe je izašla da bi se posvetila porodici, suprugu i dvojici sinova, a 1984. godine vratila se na scenu, nakon čega je objavila četiri solo albuma.

Iznenadna smrt preduhitrila je peti album, a 1993. godine posthumno je objavljen album „Nedovršena priča“ na kojem se nalaze najpoznatije pesme iz njene karijere.

(tportal.hr)