TITOVA LAŽNA ISPOVIJEST

XII 1979, 10 SATI

Drugovi,

prvo, čestitam vam Dan armije koji slavimo sutra. Čestitajući vama, čestitke upućujem i svim pripadnicima naše armije. No, drugovi ja s vama, mojim vojnim komandantima, želim da raspravim neka aktuelna pitanja za budućnost naše armije, a i Jugoslavije.

Svi vi znate da sam ja star, da ću za par mjeseci, u maju iduće godine, navršiti 88 godina, a znate i to da sam, posebno nakon Havane, umoran i da mi se pogoršalo zdravlje i da ću morati u bolnicu. To je i razlog da sam odlučio, da kao vaš vrhovni komandant, s vama, mojim vojnim suradnicima raspravim neka pitanja, a u vezi su sa stanjem u JNA, kao i o nekim političkim pitanjima koja su u vezi sa zadacima koja naša armija ima po Ustavu.

Naime, ja sam prije Havane imao nekoliko višednevnih razgovora sa mojim predratnim i ratnim suradnicima, koji su sada u penziji i od njih sam dobio mnogo informacija o kojima želim da danas i sutra o njima zajedno raspravimo, da zauzmemo jedinstven stav što činiti da o takvim informacijama ne raspravlja ulica, inostrana, a i naša štampa. Ja ću poslije razgovora s vama imati razgovore s političkim vrhom Jugoslavije, a tu su sada prisutni Vlado i Lazo u ime Predsjedništva partije i SFRJ, a prisutan je i Kosta u ime boraca NOR.

Pitanja o kojima želim razgovarati s vama ima podosta, a među prvim je da ja, kao vaš vrhovni komandant, budem informiran o stanju u JNA.

Od našeg vojnog vrha dobio sam, kao osnovu za ovaj razgovor, opširnu pismenu informaciju, koju mi je dao general LJubičić, a potpisali su je i svi komandanti armijskih oblasti, kao i komandant JRM i JRV.

Šok bezbednosnim stanjem u zemlji

Čitajući tu informaciju bio sam šokiran iznesenim stajalištima o sigurnosnoj situaciji u zemlji. Znao sam da je sigurnosno stanje na Kosovu, a o tome ću govoriti opširnije kasnije, loše, ali nisam znao da su i međurepublički odnosi pali na tako niske grane.

Tako je, u toj informaciji iznesen i podatak da neki hrvatski kadrovi, koji su i za vrijeme oslobodilačkog rata iskazivali takve nacionalističke ambicije, sada u užem krugu istomišljenika, govore da smo pogriješili što je i BiH stvorena kao republika, da ona pripada Hrvatskoj kao i za vrijeme rata kad je bila pod NDH.

Osim toga, od drugova koji su bili kod mene prije Havane, čuo sam da i u Sloveniji ne ide kako treba, a da u Srbiji “pate” što su pokrajine dobile, po novom Ustavu, državni status.

To su pitanja o kojima želim govoriti s vama, a to tim prije što je JNA, po Ustavu dobila zadatak da čuva integritet Jugoslavije, da bude nositelj jedinstva u zemlji. Ima i tu još nekih pitanja, kao što su ispravljanje nekih historijskih, do sada objavljenih neistina, a koje su se i zbog pojedinaca stavljale “pod tepih”. No, idemo nekim redom.

Rekao sam već da je politička i sigurnosna situacija na Kosovu svakim danom sve lošija. Stvoren je neki jaz i netrpeljivost između kadrova srpske i albanske nacionalnosti. Kadrovi – Albanci iz Kosova misle, da ako su po Ustavu iz 1974. godine dobili veća prava, pa dijelom i državnost, a ja napominjem da sam bio protiv tog Ustava, da mogu samostalno obavljati i državničke aktivnosti. Tako je nedopustivo da mogu mimo Republike Srbije, a i Federacije, voditi državničke razgovore s Albanijom. Tako su samoinicijativno, bez našeg znanja, dovodili iz Albanije profesore da na fakultetima i školama predaju historiju po albanskom programu, da uče našu djecu i studente da je Kosovo sastavni dio velike Skenderbegove Albanije, koja je privremeno pod Jugoslavijom.

Ili, mi malo znamo o aktivnosti albanske emigracije, a vidite drugovi, ona ubire “danak” za školovanje Albanaca za komandire koji će komandirati za često najavljivani “narodni ustanak” na Kosovu.

Bakali švercuje drogu

Imam podatak da njihovi obavještajci i viši oficiri iz “Sigurimija” predavaju marksizam na Prištinskom univerzitetu, a dobio sam podatke da neki, kao Bakali, Hodža i dr. imaju svoju “privatnu” obavještajnu službu na području ne samo Srbije, već i drugih republika, a posebno zbog šverca droge preko albanskih luka. Naime, javna je tajna da pri albanskoj mornarici postoji poseban odred za šverc droge.

Sve se to dešavalo na Kosovu, pa su, poslije IV brionskog plenuma i pada Rankovića, Službu bezbjednosti razbili i sada “caruje” ne samo “Sigurimi”, već i “privatne” obavještajne službe u toj pokrajini. Zamislite svi ti koji sada viču: “Kosovo republika” i koji rukovode takvom akcijom imali su pripremljene spiskove koje ljude iz Službe bezbjednosti na Kosovu treba maknuti. Obavještajna služba iz Tirane, “Sigurimi”, po našim podacima, ima u toj pokrajini preko hiljadu svojih ljudi, a oni su organizirali svoje centre u Hrvatskoj i u Sloveniji, a nažalost i u Beogradu. Iako se sve to radi tajno, ipak su neke njihove aktivnosti otkrivene.

Posebno me zabrinjava podrška separatizmu na Kosovu od nekih rukovodećih ljudi u Sloveniji i Hrvatskoj. Nije slučajno Kardelj još ranije upozorio kosovsko rukovodstvo da takvom politikom “siju vjetar, a žnjet će buru”.

Odranije, a posebno od 1974. godine i donošenjem novog Ustava pokrajine, a posebno na Kosovu, igraju se veliko državne politike. Tako i na Kosovu, a i u Novom Sadu “državnici” kažu: “Mi nemamo zajedničkih interesa u vanjskim i drugim državničkim problemima sa Srbijom”.

Čije su pokrajine?

A, čije su one pokrajine nego Republike Srbije? S takvom politikom se pod hitno mora prekinuti. Evo, da ne ponavljam na Kosovo su “uvozili” profesore iz Tirane, koji su napravili historijski “lom” u Prištini, a u vanjskoj politici tvrde: “Mi smo pokrajina koja ima pravo ratificirati međudržavne ugovore”. Tu “privilegiju” drugovi nema niti jedna republika u Jugoslaviji, a i u Prištini i Novom Sadu oni su sebi uzeli i to pravo koje ima samo Federacija.

Sjećam se, drugovi, zime 1968. godine kad su u Tetovu razbijene demonstracije albanskih nacionalista, mnogi, pa i osuđeni, pobjegli su na Kosovo, gdje su nesmetano nastavili školovanje ili dobili pravo, a neki su dobili i odgovorna mjesta. Pokrajinsko rukovodstvo albanske nacionalnosti tvrdilo nam je da bježe zbog “makedonskih šovinista” i da im treba pomoći. Pa i u Zagrebu i LJubljani bilo je takvih razmišljanja. S druge strane, pridošlicama iz Albanije davali su jugoslovensko državljanstvo s motivacijom da bježe iz Albanije zbog terora. Tko im je to omogućio? Mi drugovi! Nitko drugi. Što smo posijali to ćemo i žnjati. A evo, poslije IV plenuma i pada Marka (Aleksandra Rankovića) sa Kosova do sada se iselilo preko deset hiljada Srba i Crnogoraca. Kuće su im otkupili Albanci za “zelene” dolare i to po povoljnim uvjetima.

Drugovi, moram reći, kad je u pitanju Kosovo da svi koji su glasali za Ustav 1974. godine biti će krivi za sudbinu Jugoslavije.

Nerazjašnjene smrti

Kako ćemo raščistiti slučaj pogibije Lole?  Pa hapšenje i streljanje Rade Končara, ubojstvo Marka Oreškovića i niz drugih nerazjašnjenih historijskih poruka iz vremena rata? Znamo da je Lola poginuo izdajom, ali mi do danas nismo za historiju rekli tko je bio organizator te izdaje i koji joj je bio cilj.

Ima takvih primjera i iz drugih republika, pa smatram da bi bilo vrijeme, jer godine prolaze, da još za našeg života te neraščišćene dijelove naše historije ili potvrdimo ili objavimo istinu. Tako dalje, zbog istine, ne možemo ići.

Važno pitanje je pogibija Ive Lole Ribara. Prije nego li odgovorim na to pitanje, razjasnit ću još jednom priču kad je u pitanju Lola. Naime, jednom prilikom kad smo razgovarali o Loli, Bevc (Edvard Kradelj) me pitao:

“Da li je istina da se Lola bavio obaveštajnim radom u Vrhovnom štabu, odnosno da se ponašao kao moj zamjenik i da je imao vezu sa Moskvom?”

Otkuda je potekla ta priča?

Od onih koji su mu “skovali”zavjeru i koji su krivi za njegovu smrt. Hebrangu i društvu u CKH smetao je Lola i kad su doznali kada leti za Kairo, preko ustaškog agenta, šifranta Čačića, ubačenog u Glavni štab Hrvatske, obavijestili su Zagreb kada i sa kog našeg priručnog aerodroma poljeće. Bila je to izdaja, pa i tu stvar moramo raščistiti.

Ivo Lola Ribar žrtva je Andrijine izdaje. Lola mu je smetao jer sam u njega imao povjerenja i odredio ga da nas zastupa kod saveznika, da se bori za priznavanje AVNOJ kao legitimne vlasti u Jugoslaviji.

Bježanija Koče Popovića

Evo još jednog historijskog primjera, a vezan je za Koču Popovića, proslavljenog komandanta Prve proleterske brigade. On se sa radničkim bataljonom borio na Kadinjači.

Vidjevši, kao vojnik, da je otpor protiv nadmoćnog njemačkog napada nemoguć, napustio je s još jednim drugom, ne mogu se sada sjetiti njegova imena, Kadinjaču i sam krenuo prema Rogatici, gdje je bio Vrhovni štab.

Prije toga, na formiranju I proleterske, ja sam Koču odredio za njezina komandanta. On to nije znao.

Na putu za Rogaticu susreo se sa Lolom i Kopiničem, koje sam kao članove Politbiroa CKJ za neoslobođene krajeve pozvao i oni su se vraćali za Zagreb. Koča se dvoumio da li da ide u Rogaticu ili da se priključi nekoj partizanskoj jedinici tog kraja.

Kad mu je i Lola, a posebno Valdes (Josip Kopinič), rekao da je postavljen za komandanta tek osnovane partizanske brigade, odlučio je doći u Rogaticu, gdje je preuzeo komandu brigade. On se bojao, zbog napuštanja Kadinjače, da će biti streljan, a vidite da se stvar odigrala drukčije.

Ko je šurovao sa Pavelićem?

Ili, još jedan primjer, kako smo historijski obmanjivali našu javnost.

Mi smo, zbog situacije u IV ofanzivi bili prisiljeni na pregovore s Njemcima o razmjeni zarobljenika i to je u historiji registrirano kao “Martovski pregovori”.

U isto vrijeme, a bilo je to koncem januara 1943. godine, pojedinci iz rukovodstva KPH, u jeku IV ofanzive, obmanjivanjem, pripovijedali su da se CK KPJ odlučio ići u pregovore s Pavelićem o prekidu neprijateljstva. To su pripovijedali oni koji su “šurovali” sa Zagrebom i to treba jednom jasno reći.

Ti isti kadrovi, a o njima ću reći kasnije nešto više, mene su optuživali da se na Sutjesci nije vodila borba za ranjenike, već da se čekalo na engleskog oficira za vezu pri Vrhovnom štabu, što je notorna laž.

Mladima, onima koji dolaze, treba reći istinu o svim historijskim događajima, bez obzira o kojima je riječ, pa ako sam i ja u pitanju. Bojimo se istine, ne svi, ali mnogi da.

Hrvatska do Zemuna!

Mene optužuju sada i zbog određivanja granica između republika, a posebno moji Hrvati.

Kažu, Tito nam je uzeo “naše”, a tražili su Hebrang i društvo da se Hrvatska proteže do Zemuna.

Ja nisam odrijeđivao granicu, to je činila komisija, ali, iako to znaju, i dalje sam Hebrangovim istomišljenicima na “nišanu”.

Ne znam zašto? Njima nije dovoljno što su i Đilas i Vicko (Krstulović) javno rekli da ja nisam imao nikakvog utjecaja na određivanje granica.

Slovenački jezik u vojsci

A, sada nešto što se tiče sadašnjeg stanja u JNA. General Dolničar, i ne samo on, informirao me je da se i u Sloveniji pojavilo pitanje, za sada srećom u užem krugu kadrova, da se i u toj republici uvede u JNA vojna obuka i komanda na slovenačkom jeziku. Oni su sada aktuelizirali ono što se u Hrvatskoj 1967. godine dogodilo s “Deklaracijom o jeziku”.

Nije bilo dovoljno što smo nakon donošenja novog Ustava, a i prije u republikama uveli TO i naoružali je, već se sada hoće i želi, a takvih tendencija ima i u drugim republikama, da im prepustimo nadzor i komandu i nad vojnim sektorom.

To bi, ako bi išli po njihovim željama, uništilo našu Armiju. Ja insistiram da JNA mora biti pod jedinstvenom komandom, a komandanti vojnih oblasti dužni su kontrolirati i usklađivati aktivnosti TO. Tu nema Boga da popustimo takvim željama, ni za milimetar.

Nismo slučajno zbog uvođenja TO izgubili Gošnjaka i još neke generale koji se nisu slagali da se u Jugoslaviji organizira TO, po sadašnjem principu, da na taj način imamo u Jugoslaviji dvije vojske – dvije armije, jednu saveznu, a drugu republičku.

Sada imamo i republičkog i saveznog sekretara za narodnu odbranu. Generalu LJubičiću dao sam nalog da me odmah, po završenom pregledu, informira da li i u tom segmentu našeg vojnog sustava ima problema i kako ih riješiti.

“Historijske neistine”

Historija ne smije biti opterećena neistinama ili poluistinama. Ne možemo mi nikoga optuživati da je kriv za nešto ako je istina drugačija od one za koju smo se do sada opredjelili.

Znam, reći ćete mi, teško je sada, toliko godina poslije rata dokazivati pravu istinu, mnogi akteri tih događaja nisu živi, a historičari će, na temelju dokumenata to kasnije sami ispraviti. Da, to je lako reći.

Još danas nas ima dosta živih, pa je važno da i mi kažemo tko je u pravu, a tko nije. Jer, evo samo jednog primjera, a tiče se mene, koji ukazuje da sam ja u pravu što to forsiram.

U stranoj štampi, a i u nekim izdanjima historičara na Zapadu, ne znam čijom “zaslugom” i mene su, a to je prava optužba, ugurali u spisak onih koji su imali kontakte za vrijeme rata sa Pavelićem i surađivali s njim.

Naime, neki historičari naklonjeni Paveliću, a tvrdim da im se pamet pomutila, moju navodnu “popustljivost” prema Hebrangu i neraščišćenost svega što se zbivalo oko njega i zašto mu se nije sudilo, prikrpali su i moje ime nekoj tezi da sam to činio da se ne bi otkrilo da sam i ja bio u dosluhu sa Pavelićem i da sam za to odobravao Andriji sve što radi.

Evo, tu je Bakarić, pa neka on kaže tko je inicirao i tražio da se Andriji ne sudi, ja, naš Politbiro ili partijsko rukovodstvo CK Hrvatske na čelu s njim.

Slučaj Hebrang

Slučaj Andrije Hebranga ima širu pozadinu i mnogo se o tome piše na Zapadu, a i u emigrantskim novinama. Što je Andrija radio u Zagrebu, na robiji i poslije nje, kakav je imao stav prema ustanku u Hrvatskoj i njegova suradnja sa ustaškim pokretom poznata je historičarima, a i užem krugu našeg rukovodstva.

No, malo njih zna da sam ja, maja mjeseca 1941. godine sa Lorkovićem i Budakom o stvaranju KP NDH i odvajanju od KPJ, morao bježati iz Zagreba.

Da nije bilo dr Srećka Šilovića, Josipa Kopiniča i Mustafe Golubića, koji su me na vrijeme obavjestili što mi se sprema u Zagrebu, ja bih “zagnojio” u tom gradu.

Titov bjeg u Beograd

Morao sam bježati u Beograd. Naime, ja sam smetao Andriji da ostvari svoj stari plan i odvoji KPH od KPJ. Za moju sreću “procurila” je informacija da se sprema moja likvidacija.

Tu informaciju je kod dr Šilovića, velikog meštra masonske lože, “izlajo” dr Budak mason, a i Kopinič i Golubić došli su do takvih informacija, pa sam se na vrijeme “sklonio” u Beograd.

Mojim “bjegom” iz Zagreba propao je Hebrangov plan o stvaranju KP NDH, jer sam ja u “Proleteru” napisao komentar: “Zašto smo još uvijek u sastavu KPJ?” Sve ovo govorim pred krunskim svjedocima tih zbivanja, Vladom i Kostom, i oni mogu posvjedočiti tu istinu.

Da smo 1948. godine, kad je Andrija uhapšen, sudili njemu, danas bi njegov slučaj bio riješen, a zašto nismo, pitajte Bakarića.

Osim toga, kad već govorim o Andriji, dobro je tu nešto reći i o drugim političkim potezima koje je, po nalogu “svojih” radio, a u vezi su sa ustankom.

On, kao predsjednik Vojne komisije CK KPH, bio je protiv ustanka i za pasivizaciju KPH. To je dokazana istina.

Svi oni koji su bili za ustanak, za njega su bili “izdajnici”, a neki, kao Marko Orešković, izgubili su glavu jer su protivno Andrijinim nalozima, bez njegova odobrenja pošli i organizovali ustanak.

Takva konfuzna situacija u Hrvatskoj, a posebno u Zagrebu, poticala je Andriju da sabotira i oslobađanje “kerestinečkih zatvorenika”.

Zašto je Andrija, mimo znanja i Končara i CK menjao plan bijega “Kerestinca” ne znam. Kasnije je Končara “uvalio” u tu igru, pa je i njegov put u Split prokazao ustaškoj policiji.

”Privremeni ustav Hrvatske”

Mnogi su skloni, posebno u Hrvatskoj, braniti Andriju, tvrdeći da sam ja taj koji je dao likvidirati Hebranga. Vjerujem da će i Vlado i Kosta takve insinuacije, na moj račun, demantirati.

Vidite drugovi, svuda su historičari utvrdili da je po nalogu Hebranga, maja mjeseca 1944. godine napisan “Privremeni ustav Hrvatske” u kojem su autori, po njegovom inzistiranju, napisali i djelove o višestranačju, o poštovanju privatnog vlasništva – kapitaliste, o vjeronauku u školama, o obaveznom sklapanju braka u crkvi. Kasnije sam dobio dokument da su autori bili Andrijini ljudi iz HSS.

I još nešto, kad je u pitanju koncept takvog Ustava, istraživači su dokazali da je u tom Ustavu naznačen i konfederalni status Hrvatske u okviru Jugoslavije. Naime, zastupnici iz Hrvatske u AVNOJ morali su dobiti verifikaciju za svoje istupe.

Ako bi ZAVNOH, po Andriji dao negativno mišljenje o istupima njihovih zastupnika u AVNOJ, donete odluke AVNOJ ne bi se trebale provoditi u Hrvatskoj. Što se sve zbivalo s Andrijom poslije rata, zna se i o tome neću govoriti.

O cijelosti s akterima tih zbivanja i prije, za vrijeme rata i poslije rata. Zašto to ističem? Radi toga da ne budete u zabludi da ćemo zaboraviti i to objaviti. Ono, ako ne zbog historije, to zbog kadrova koji nose našom krivicom “ljagu” krivca.

Udba u bijelom svetu

Kad sam već načeo temu da govorim i o aktivnostima emigrantskih, da li četničkih ili ustaških organizacija, da nešto kažem i o terorističkim aktivnostima emigracije na prostoru Jugoslavije.

Nakon Bugojna i ubačenih terorista koji su pokušali stvoriti pomutnju u tom prostoru u BiH, a dijelom i u Hrvatskoj, odlučili smo da se više angažiramo u sprečavanju upada emigrantskih terorista u našu zemlju. Zašto? Odgovor je jednostavan.

Bolje da ih spriječimo kad se pripremaju za napade na njihovom prostoru, nego da dozvolimo da stradaju naši građani u zemlji.

Sa ministarstvom SUP dogovorena je strategija takvih akcija i nadam se da će takvih upada, kao na primjer “Bugojanske grupe” biti mnogo manje, rekao bih nijedna.

Sada, kada smo detaljno analizirali “Bugojanski slučaj” utvrdili smo da su svi iz te grupe imali naše originalne pasoše, a prema istrazi i brojeve pasoša, a i serije, bili su u posjedu republičkog SUP u Zagrebu.

Kako i tko ih je dao njima, nitko nije do sada, toliko godina istrage, otkrio krivca. Bilo je nekoliko osumnjičenih pod istragom, a koliko znam dokaza za krivnju nije bilo.

No, sada kad želimo i radimo, a u tome smo uspjeli da terorizam sa našeg “praga” prenesemo na njihov “prag”, sada nas optužuju za likvidaciju emigranata, za “osvetu” i tome slično.

Ne želim polemizirati s njima tko je u krivu, a tko je u pravu, neka prestanu planirati terorističku aktivnost, pa nećemo ni mi biti “osvetnici” za takva njihova dijela.

Rekao sam generalu Herljeviću: “Nigdje prvi, a kad ste sigurni da planiraju takve akcije, sprečite, da to osujetimo na vreme.”

Pogrešan Ustav

Daljnji tok zbivanja u zemlji bio je usredotočen na donošenje novog Ustava. Ja sam bio za novi Ustav, ali ne ovakav kakav je donesen.

Bio sam protiv davanja državnosti pokrajinama i dijelovima Ustava koji omogućuju republikama izdvajanje iz federacije bez dogovora s ostalim republikama, odnosno referendumom cijele zemlje. I tada, a i sada vam ponavljam da će to “zlo” od ovih ustavnih prava pokrajina razbiti Jugoslaviju.

Pri donošenju Ustava rekao sam i Bevcu i Vladi, a i cijeloj ustavnoj komisiji, da su me nadglasali oni i Kardeljevi istomišljenici, ali da ću ih ja za 3 do 4 godine demantirati i dokazati da imam pravo. Da sam imao pravo dokazuje i ovo stanje na Kosovu, ali i u cijeloj zemlji.

Ako vi, naša armija ne budete radili na koheziji jedinstva, poslije mog “odlaska” sumnje će se moje i “zle” slutnje obistiniti.

 Tito želeo Miku Tripala

Zašto vam to govorim? Moji su me drugovi suborci još šezdesetih godina, odmah poslije Splita, a znajući za sukobe na vrhu, upitali da li sam se odlučio za mog nasljednika.

Da odmah napomenem, niti jedan od njih, a bili su kod mene: Leskovšek, Cazi, Gošnjak, Kopinič, Pucar i Veselinov nisu pretendirali na tom mjestu.

Naime, bilo je znajući o kadrovima, pa su mi zamjerili da biram kadrove po želji Steve ili Bevca, a da se manje konzultiram s njima, a i drugim mojim suborcima.

Tada je od njih, mislim Luka, spomenuo da bi trebali školovati i “odgajati” kadrove koji će posle nas voditi državu.

Tada je Cazi, onako iz “šale” rekao: “Pa druže Tito i Ti trebaš imati svog nasljednika. Imamo dobrih mladih kadrova, pa ti biraj pravog”.

Da Cazi je to rekao u šali, ali ja sam ga ozbiljno shvatio. Sutradan, kad sam bio sam, razmišljao sam o tome i onako sam u sebi rekao: “Pa, Stari, i ti si trebaš odrediti nasljednika”.

Razmišljao sam i stavio na papir nekoliko mlađih, već iskusnih rukovodilaca i odlučio sam se na njih dvoje Miku Tripala i Ratu Dugonjića.

Pišući prisjetio sam se i na Ivu Lolu Ribara, jer sam uvijek u šali govorio, a mislim da sam to rekao i Kopiniču, da će on biti moj nasljednik.

Ta informacija “procurila” je za vreme rata, pa se Hebrang našao pogođen da se Andrija odlučio na osvetu i organizirao je likvidacuju Lole.

O mom nasljedniku nikom nisam govorio osim Jovanki, a ona je to, kako mi je tvrdila, iz šale, rekla Stevi taj podatak odmah je “procurio” do Vlade i Bevca i oni su oboje bili protiv Tripala, a za Dugonjića se nisu izjašnjavali.

I Đilas je, prije par godina, u stranoj štampi objavio: “Tito je bio svjestan da iza sebe ne ostavlja nasljednika”.

Da imam namjeru za nasljednika odrediti Tripala, ta informacija došla je i do Mike, ali se nije dao “isprovocirati” da zna taj podatak. no, u dva navrata ja sam javno istupio, a u vezi je bilo s nasljedstvom.

Bila je 1964. godina kad je u našoj zemlji boravio Naser. Ja sam u delegaciju odredio i Tripala. I dok je on čekao u salonu, on, ne razmišljajući, sjeo je na stolicu određenu za mene.

Vidjevši da je učinio grešku skočio je sa stolice a ja sam, da ga ohrabrim rekao: “Vidim nestrpljiv si, već bi zauzeo moje mjesto.”

A drugi put, na proslavi Kardeljevog rođendana, Bevca mi je dobacio: “Vidiš stari one mlade, kako su nestrpljivi. Htjeli bi preko reda da dođu na naša mjesta.” Time je Bevc dao Tripalu do znanja da sam se odlučio na njega – svog nasljednika.

A, vjerujte drugovi tu je Vlado i on najbolje znade tko je Tripala “odvukao” u vode nacionalista. Moje mjesto prepustit će onome tko će se najviše boriti za jedinstvo i integritet Jugoslavije.

Sudbina generala Gošnjaka

Vas kao vojnike vjerujem interesira i slučaj Ivana Gošnjaka i zašto je on otišao. Duga je to priča, ali ona ima i početak i kraj.

Još u decembru 1966. godine kad je pao Ranković, u Bijeloj vili održan je sastanak s vojnim vrhom, na kojem su generali Ivan Rukavina i Bogdan Oreščanin inzistirali na reorganizaciji JNA i konceptu TO u republikama.

Gošnjak je bio protiv, a podržavao ga je general Nenezić.

No “lavina”, reorganizacije Armije je krenula. Rukavina i Oreščanin imali su podršku Bakarića i Kardelja.

Osim toga, i Vlado je bio stalno u sukobu sa Gošnjakom od 1944. godine i njegovim izborom za sekretara CKH. U drugim republikama Gošnjaka su smatrali ruskim čovjekom, ali nikad nisu mogli dokazati da je “rusofil”.

U proljeće 1967. godine predlagali su Oreščanina za ministra. Ja nisam pristao i Gošnjak je i dalje bio ministar.

Videći da nemam republičke podrške posebno Slovenije, Hrvatske i Makedonije, ja sam odlučio da Ivan ide u penziju, posebno zbog njegovog stava prema TO.

NJegovo mjesto dobio je Nikola LJubičić, iako je i sam Gošnjak predlagao Oreščanina. Odmah po donošenju novog Ustava Gošnjak je i službeno penzioniran.

Prištinski krovovi od srebra

Sada nešto o izdvajanjima za nerazvijene. Posebno pratim kako se troši novac iz ovog fonda.

Dok neki domaćinski, kao u Srbiji i Makedoniji, paze ušto se troši novac kojeg, moram reći, sve teže odvajaju republike u taj fond, na Kosovu u Prištini, troši se kao da im je Bog poslao s neba.

Priština se popločuje mramorom, gradi se Sveučilište i zgrada Biblioteke i na krovove tih zdanja, umjesto bakra ili drugog materijala, koristi se za krovnu konstrukciju i srebro iz Trepče. Nisam zadovoljan kako se u toj pokrajini troše novci iz tog fonda.

Znam trebaju Prištini i univerzitet i drugi kulturni objekti, ali nismo toliko bogati da trgove popločujemo mramorom, a za krovni materijal koristimo srebro.

Da ne duljim, ja sam predsjedniku SIV naložio da se osnuje jedna stručna komisija koja će obići sve objekte u zemlji, koji se grade iz fonda za nerazvijene i da im se podnese detaljni izveštaj o svim nepravilnostima trošenja sredstava iz tog fonda.

Buka oko deviza

Na početku sam spomenuo i “Cesnu aferu” u Sloveniji. Da, bilo je to prije jedanaest godina, ali njezini “obrisi” se i danas osjećaju.

Zašto to kažem?

I tada, kad je završena raspodela međunarodnog zajma za ceste, slovenačka vlada na čijem je čelu bio Stane Kavčić optužila je SIV i predsjednika vlade Mitju Ribičiča za diskriminaciju Slovenije.

Slovenija je tražila reviziju svojih materijalnih obaveza prema Federaciji.

Tražili su de fakto pad vlade i jačanje slovenačke državnosti, a na taj način ugrožavana je bila monolitnost Jugoslavije.

Ni godinu dana poslije “Cesne afere”, u Hrvatskoj je postavljeno pitanje, o čemu sam već govorio, o raspolaganju s devizama, kapitala Federacije ili kako je Bakarić nazvao takvu inicijativu novih reformi “federiranje Federacije”.

A, da bi smanjili tenziju na tu inicijativu “izmislili” su “slučaj Žanko” koji je u “Borbi” pisao o rastućem nacionalizmu u Hrvatskoj.

Žankovi članci korišteni su za održavanje poznate Desete sjednice CK SKH, a u stvari sve se to činilo da se takvi programi hrvatskog rukovodstva za reformu, i bankovodnog i drugog privrednog sistema, prihvate kao realnost.

I faktor u zemlji naglo je opadao, a emigrantski krugovi, potpomognuti Zapadom, povećali su pritisak na zemlju.

Ja sam to tada nazvao: “Sumnjiv posao usmeren na rušenje ni manje ni više nego kohezije i čvrstine jugoslovenskih naroda”. S druge strane, govorilo se da se u zemlji stvara podloga za paničan strah od same upotrebe reči Hrvat ili Slovenac.

Da, a meni su govorili drugovi iz tih republika da podržavam takav odnos prema njima, što nije bilo ni istina, a nisu ni imali podlogu za takvu optužbu. Ja uvek tvrdim, a to ću ponoviti i danas, za rješavanje svih tih problema treba svima nama više jedinstva i sloge, zajedništva i razumjevanja.

Bakarić dopustio loše ugovore

A sada o jednoj temi o kojoj neki ne žele govoriti otvoreno.

Ne samo da se o njoj raspravlja, već ne žele ni da se utvrdi rasprava o toj temi. Pitanje je zaduženje zemlje. Naime, nakon donošenja novog Ustava republike imaju prava da se, uz suglasnost Federacije, i same zadužuju.

Evo, opet će mi replicirati Vlado, republike su se za zadnjih godinu i par mjeseci zadužile preko deset milijardi dolara, to je zlo i neoprostivo za zemlju.

Ja sam, kao predsjednik države, odbio da potpišem odobrenje o zaduženju zemlje, a Bakarić je kao moj zamjenik to potpisao.

Kad sam ga pitao, a on je tu: “Zašto je dozvolio da se država toliko zadužuje, da mu ni praunuci neće oprostiti to zaduženje, jer se kredite dizalo po kamatnoj kliznoj skali i to će se nama osvetiti kad tad”.

Znate što mi je odgovorio: “Pa to je po Ustavu. Ja nisam mogao odbiti republikama, i tako u republikama rade što hoće.” Da, tako mi je odgovorio.

A, što se sada događa? Sada dolaze meni i pitaju me kako će se ti krediti vraćati. Mole da otvorimo sef “deviznih rezervi” i vraćamo njihove dugove.

Ja sam pre godinu dana rekao, prilikom boravka u Sloveniji i Hrvatskoj: “Pazite ušto ulažete devize, nemojte da Vas proklinju unuci i praunuci”. Meni su odgovorili da paze na svaki cent investicija.

Sami su hteli Obrovac

Pitao sam drugove u Zagrebu, a da li je rentabilna investicija i Obrovac? Zašto sam ih pitao? Trebalo je u Obrovac investirati oko 170 miliona dolara.

Strani instituti dali su negativno mišljenje o isplativnosti te investicije, pa i naš institut iz LJubljane.

Drugovi iz Hrvatske govorili su da su takva mišljenja data zbog “ljubomore”, da bi na kraju rekli: “Pa, ima dosta takve rudače u Brazilu ili Kini, mi smo odlučili i Obrovac će se izgradit”.

Sada imaju Obrovac, ali i tvornicu koja svaki dan proizvodi goleme gubitke. Kako će to rješiti, ja ne znam.

Kad već govorim o zaduženjima spomenut ću i cifre naših dugova. Dok je zemlja 1974. godine bila dužna nešto preko 4 milijarde i 600 miliona dolara, sada kad Vam govorim, dužni smo nešto preko 16 milijardi dolara.

Samo za kamate, zbog nepovoljnih kamata, sada godišnje moramo davati 2,5 milijardi dolara, što daleko nadmašuje naše ukupne prihode od turizma. Da smo bolje gospodarili za te dvije milijarde dolara mogli smo otvoriti 250 hiljada novih radnih mjesta.

Logor smrti

Druga stvar, o kojoj želim govoriti je Jasenovac i zašto se do sada nisam poklonio sjenama tog logora smrti. Da, to je istina i ja se te istine sramim.

Pa, ni Stevo Krajačić nije to učinio iako je on 1945. bio u Jasenovcu, ali po drugom zadatku.

No, prvo, a tu je Bakarić i on će vam moći dati odgovor, tko je u ljetu 1943. zabranio da naše jedinice oslobode taj logor užasa

.

Naime, mene optužuju da sam zabranio da se, na predlog Krstulovića (Vicko) i uz pomoć dalmatinskih brigada ide na oslobađanje logoraša koje je tada čuvalo stotinjak ustaša.

Drugovi, taj Vickov predlog nije došao do mene i ja se sada pitam gdje je završio. Kažu historičari, u glavnom štabu Hrvatske i CKH.

Zašto su to oni stopirali zna odgovor Vlado, pa će vam on posle podne dati odgovor. Istini za volju, ja sam nekoliko puta planirao ići u Jasenovac, ali sam bio spriječen da idem. To me ne opravdava i odmah poslje pregleda i lječenja ići ću obaviti i tu obavezu.

Pa kad je bilo govora i o gradnji spomen kosturnice u Jasenovcu, Hrvatska nije bila oduševljena gradnjom, pa je Gošnjak iz vojnog budžeta dao novac za njegovu gradnju.

Druga stvar je pitanje, šta se sve poduzima u emigrantskim krugovima, a tog su si posla dali i neki historičari iz Hrvatske, da se umanjuje broj žrtava rata, a posebno kad je u pitanju Jasenovac.

Njemci i njihovi historičari priznaju cifre ubijenih u Jasenovcu i Staroj Gradiški, a naši istraživači se boje priznati broj koliko je u tom logoru strave ubijeno Židova, Srba, Roma, Hrvata, koji se nisu slagali s Pavelićevom politikom.

Vidite, Međunarodni komitet Crvenog križa u Ženevi ima nedodirnutu dokumentaciju logora Jasenovac i Stare Gradiške.

Izvještaji fotodokumentacija iz Ženeve govore da je Pavelić još u toku rata obmanjivao međunarodnu javnost o zločinima u tim logorima. Naši historičari imaju sada priliku da se iskupe za dosadašnje propuste.

To ističem i zbog poluistina pa i falsifikata koja su dosad objavljena o Jasenovcu, a to je najveće zlo za našu historiju, to se mora znati i ispraviti.

Opet o Jasenovcu

Jučer sam vam rekao da sam sebe optužujem zašto do sada nisam bio u tom logoru smrti i poklonio se sjenama ubijenih.

Sada sam se prisjetio i podatka da su i Hebrang (Andrija) i Krajačić (Stevo) bili protiv obilježavanja Jasenovca. Pa istup Stevin prilikom otkrivanja spomenika u Jasenovcu.

Nije kao predsjednik Sabora došao na otvaranje, došao je u Lipik, pijan, u lovačkoj uniformi i delegaciju Srbije izvređao, vičući im: “Malo smo Vas potamanili”. O tom skandalu poruku sam dobio od Pucara (Đuro).

Bio sam, ne ljut, nego obezglavljen ovim Stevinim ispadom.

Puno puta se pitam zašto ne rasvetlimo ove Stevine nebuloze i rasipništvo. Imam utisak da ga se u Hrvatskoj boje. Kad bih htio reagirati, branila ga je Jovanka.

Bez Nobelove nagrade zbog Golog otoka

Pa i Goli otok je bio djelo Steve. Naime, Stevo i kipar Augustinčić (Antun) govorili su Kardelju da na Golom otoku ima dobrog mermera za kiparstvo.

Kardelj je zdušno slušao tu priču, i kad je donesena odluka da svi koji su se izjasnili za IB budu u jednoj kaznioni, na Kardeljev zahtev prebačeni su na Goli otok.

Svi znamo šta se dešavalo na tom otoku strave. Ja zbog Golog otoka nisam dobio ni Nobelovu nagradu za mir, iako je više od stotinu državnika sveta to predlagalo.

Norveški kralj tražio je da se ispričam svijetu zbog Golog otoka. Ja sam rekao: “Ako se kome trebam ispričati onda su to oni koji su tamo došli nevini. Ibeovcima se ne želim ispričati”. Nobelovu nagradu nisam dobio i nisam nikoga krivio za takvu odluku. Sam, sam si presudio.

Laži o vezi sa Pavelićem

Kad je u pitanju Pavelić, o tome sam govorio generalima, mnoge se neistine spominju kad sam ja u pitanju. Tako se meni spočitava da sam za vrijeme rata imao kontakte sa Pavelićem, da sam imao svoje, “pregovarače” za te razgovore.

Tu se spominje i Pavelićeva kćerka Višnja, a najviše se tu pominje HSS-ovci koji su se priklonili NOR-u.

Historičari su pomešali naše razgovore s Nemcima, koje je historija prozvala “Martovski pregovori”, a razgovarali smo o razmeni zarobljenika, pa razgovore koje je dva dana prije zasedanja AVNOJ-a Marijan Stilinović imao s nemačkim poslanikom u NDH-a o istoj temi.

Jedini razgovor koji se vodio s generalom fon Horstenauom i Andrijom Hebrangom nije bio vezan za tu tematiku i ja još i danas ne znam o čemu su njih dvoje razgovorali.

No, kako ću na kraju sutra govoriti i o Hebrangu ne želim sada i o tome otvoriti raspravu.

I poslije rata nastavilo se pričati o mojoj vezi sa Pavelićem.

Tko je prenosio takve informacije. Tako, a tu je Bakarić pa neka potvrdi ili ospori, on se dopisuje ili se dopisivao s B. Jeličem ustaškim emigrantom koji živi u Berlinu.

Ja ga nisam i neću pitati koja je tema tih razgovora i pisanja. Bolje da Vam on to, danas posle podne, sam kaže. I kod ustaša došlo je do rascepa.

Tako su se Pavelić i Luburić “razišli”, a Hrvatski narodni otpor priklonio se Luburiću. I sada, kad je kod nas došlo do nacionalnog previranja 1968. godine, HNO doživljava “zvezdane” trenutke.

U Hrvatskoj se našao letak u kojem se poziva, Hrvate na “sveopće pomirenje” i predlažu da se Hrvatska odvoji od Jugoslavije. “Čak šta više, u letku su napisana imena nove Hrvatske vlade”.

Ja sam predsjednik republike, Pavelić potpredsjednik, a predsjednik vlade bio bi B. Jelić, ministar vanjskih poslova Mika Tripalo, narodne obrane Ivan Gošnjak, Krleža ministar pravde, a Bakarić, ne znam po kojem kriteriju, ministar poljoprivrede. Evo vam drugovi šta se sve kombinira u emigrantskim krugovima vani.

Pripreme za dan “D”

S druge strane, četnička emigracija i dalje traži od mene da rehabilitiram Dražu Mihailovića jer su se njegovi četnici borili, kako pišu “za domovinu”. Sve je to politička igra za dan “D” kad ja otiđem. Zapamtite to što sam vam sada rekao.

Ja se pitam, zašto se o tome ne govori, ne samo na vrhu države, već u republikama? Imam osjećaj da se “mi” nekoga plašimo.

Da plašimo, i otvorimo temu razgovora, zašto se sada u emigrantskoj štampi, pa i u našoj koju štampaju biskupije, puno piše o Stepincu, napada se Blaževića da je Stepinca osudio nevinog i tome slično. Ja sam generalima rekao kakav je njihov plan.

Oni žele rehabilitirati Stepinca, da bi preko njega rehabilitirali katoličke svećenike koji su šurovali s ustašama. Mi posjedujemo masu dokumenata da im odgovorimo i da javnost znade istinu.

Šutimo. Zašto?

Pa, Stepinac je već sredinom arpila 1941. godine izdao direktivu da se, hrvatski katolički puk odazove, po njemu, na uzvišeni rad oko očuvanja NDH-a. Poručio im je da sada ispune tu dužnost prema mladoj NDH-a.

Razgovori sa Kopiničem

Sva jugoslovenska javnost mislila je, a tako je javnosti i prikazano, da je Goli otok našu sramotu, stvorio Marko (Aleksandar Ranković).

Ne, Vokšine (Josip Kopinič), Goli otok je stvorio Kardelj, predloživši da se svi koji su se izjasnili za Rezoluciju izoliraju na jedno ostrvo.

Pomoć u tome dali su mu Augustinčić i Stevo (Krajačić) koji su mu pričali o Golom otoku i dobrom kamenu s kojim se služi Augustinčić pri izradi skulptura.

I tako je na sastanku Politbiroa, kad se raspravlja o izolaciji uhapšenih, Kardelj predložio Goli otok kao najbolje rješenje.

Ko su bili slovenački ibeovci

Kad govorim o Rezoluciji i tu su se odigravale čudnovate stvari. Najviše ibeovaca bilo je u Crnoj Gori, BiH i u JRM, a najmanje u Sloveniji.

I kad je Marko pitao Mitju Ribičiča: “Šta su svi Slovenci osudili Rezoluciju i što tamo nema IB-ovaca?” Mitja mu je odgovorio da upravo šalju, nešto preko stotinu i pedeset uhapšenika.

A zamisli, Vokšine, kad su te “uhapšene Slovence” doveli na Goli otok, morali su proći “put sramote i izdaje”.

S jedne i druge strane tog puta dočekivali bi ih već uhapšeni i tukli remenjem i toljagama, a ovi “Slovenci” odgovorili bi im i vikali: “Ne bijte nas čovječe”.

Nisu to bili Slovenci, već Bosanci i Ličani koji su radili u Sloveniji.

Svoje su ibeovce proglasili ludim, posebno ako se radilo o školovanom kadru. Tako je Edo “branio” Jugoslaviju i Partiju u Sloveniji.

Dva Bevcova lica

Tek poslije Splita, a i ranije, u “slučaju Đilas”, pa 1968. i 1971. godine osjetio sam tko je Bevc (Edvard Kardelj).

Tako u Đilasovoj aferi igra dvostruku ulogu. Jedno je govorio Đilasu, a drugo meni. Kardeljeva indiskrecija bila je, barem za mene, dovoljan razlog da posumnjam u Đilasa.

Pa, sam Đilas je priznao da je prije pisanja članaka imao poduži razgovor s Kardeljem i da su i jedan i drugi kritikovali moj način rada.

Naime, Đilas je Kardelja smatrao bliskim po stavovima i njegovom pisanju članaka u “Borbi”. Sve to mi je bilo dovoljno da izoliram Đilasa prije Plenuma.

Bevc je bio lisac da zakuha kašu i da se povuče kad je kaša kuhana. Ja sada, kada analiziram njegov rad, osjetim stalno njegovo oponiranje mojih prijedloga. Nije on to direktno radio. Uvijek je podmetnuo u tom oponiranju tuđa leđa.

Dobro se sjećam mog govora u Splitu 1962. godine. Prije toga imali smo u martu sastanak Izvršnog komiteta i ja sam izložio teze o čemu mislim govoriti u Splitu.

Nitko nije imao primjedbi jer je jugoslovenskom narodu trebalo reći istinu što se zbiva u našem društvu.

O rasipništvu i lakom trošenju radničkih novaca, o pljačkama i krađama, o svemu što je tištilo cijelu Jugoslaviju.

A Kardelj, poslije Splita, odlazi i drži govore političkim aktivima ne samo u Sloveniji već i drugim republikama.

Tamo na vješt način oponira sve što sam ja govorio u Splitu! Zvao me je Marko i pitao što je to? “Ti”, rekao mi je Marko, “govoriš jedno, a Bevc partijskim aktivima drugo”. Bio je ljut na Kardelja.

Čak sam, što meni nije svojstveno, predložio Marku njegovu fizičku likvidaciju. Marko nije prihvatio.

Rekao mi je: “Ako Stari, imaš nešto protiv Kardelja, pozovi Izvršni komitet ili sazovi Plenum, pa da se već jednom raščiste ti odnosi, između Tebe i Kardelja.”

Kardeljevo ranjavanje u lovu, u Karađorđevu, pripisano je Marku iako se dokazalo da je zrno ispaljeno iz Veselinove puške, udarilo u jedan kamen, promijenilo pravac i ranilo Kardelja.

Ranković nije prisluškivao Tita

KOPINIČ: Čekaj, Stari. Ja bih prije tebe htio nešto reći o IV plenumu i smenjivanja Rankovića.

Ne da bih optuživao Tebe, već da bi istina o tome bila kompletna. Jer IV plenum su zakulisna akcija i Bevca i Stambolića (Petra) i Mrtvaca, a protiv Marka!

Naime, taj Plenum uzburkao je jugoslovensku javnost objavljivanjem optužbi protiv Marka i prisluškivanjem Tebe i drugih visokih rukovodioca.

Mnogi su nakon Plenuma završili i u zatvorima jer se prisluškivanje okvalificiralo kao izdaja. A vidiš, stari, niti je bilo prisluškivanja, niti ga je organizirala DB i Marko!

Za to se pobrinula Jovanka i Kardelj jer je Jovanka, a o tome sam Te informirao pismom, dala nalog iz kojih se sredstava trebaju kupiti prislušni uređaji za Tvoju rezidenciju, a dr Vratuša za Kardelja. Sam Kardelj organizirao je prisluškivanje Markovog kabineta.

I kad sam Te o tome informirao, pismo je u Beograd Tebi donijela Mala, a onda si po hitnom postupku potpisao aboliciju i svi uhapšeni puštenisu iz zatvora. To sam Ti htio reći ovom upadicom da ne bi pričao o prisluškivanju.

A mogu Ti reći, rekao sam Ti to i na Brdu kod Kranja, da Ti je Marko bio, od svih, najvjerniji “pas čuvar”. Nikad Te nije iznevjerio! Ja sam imao za sada samo toliko o prisluškivanju.

No, kad sam počeo upadicom, htio bih od Tebe čuti koja je uloga bila Kardelja i Bakarića na IV plenumu, odnosno koja je bila uloga i jednog i drugog kod optužbi protiv Marka?

To Te, Stari, pitam iz dva razloga. Naime, o tom si mi govorio da Kardelj oponira Tebe i sve Tvoje prijedloge i odluke, a glavni suflant bio mu je Bakarić, a donekle i Stambolić.

Taj nedovršeni učitelj, koji je sebe proglasio većim od Lenjina, bio je u Tvojoj nemilosti sve do 1964. godine. Tako si Ti preko noći okrenuo ploču i okomio se na Marka.

Naime, Marko je bio protiv ove Reforme, ili kako je Bakarić jednom rekao “za stare metode rada u Partiji”. A, Stari, bilo je suprotno.

Marko je doduše, i to s pravom, bio protiv Reforme, odnosno, da se ne ide u novu Reformu po Kardeljevom i Bakarićevom konceptu.

I jedan i drugi smatrali su Rankovića za rukovodioca starih nazora, a on je bio na Tvojoj liniji o kojoj si govorio u Splitu.

Borio se za postizanje štednje, poštenje i osuđivao sve što si i Ti osudio u Splitu. To nije odgovaralo ni Bevcu ni Svilenom, pa su te na fin način nahuškali protiv Marka.

Vidiš Stari, to je od 1962. godine, jer je Marko tražio da se rukovodstvo striktno pridržava ne samo onoga što si Ti govorio u Splitu već i pisma Izvršnog komiteta, pa i Odluka zatvorenog Plenuma CK KPJ, na kojem su donijeti pravci što činiti protiv rasipništva, gradnje vila, a da u isto vrijeme radnička klasa steže remen.

Za to se borio Marko! I vidiš Tvoja preorijentacija na Bevčevu i Bakarićevu liniju podvojilo je rukovodstvo. Od 1962. osjeća se da u vrhu Partije nema jedinstva! Da u rukovodstvu nema jedinstva.

Zašto si muslimane pretvorio u narod?

Oprosti Stari, ja sam iz jedne teme prešao na sasvim drugi sadržaj razgovora. Ja sam bio ljut na Tebe, posebno zbog Tvoje netrpeljivosti prema nekim zaslužnim kadrovima, a i zbog toga što si vjerovao sve što bi Ti rekli Kardelj i Bakarić. Ali Ti sada sve opraštam.

O tome ćemo još govoriti jer ne bih htio otići odavde a da to ne raščistimo do kraja. Ima toga podosta neraščišćenog i još nešto, a nije vezano za tu temu. Naime, slučajno sam se sjetio jednog upita, a vezan je za jedno goruće pitanje.

Na II zasjedanju AVNOJ-a imali smo grb sa pet baklji – pet naroda Jugoslavije! Zašto si se dao nasanjkati Ediju, Bjediću, Mikuliću i braći Dizdarević, pa si od vjere Muslimana 1967. u amandmanima na Ustav, tu muslimansku vjeru pretvorio u narodnost?!

A sam si znao da u BiH žive Muslimani, katolici Hrvati, Srbi, a da su Muslimani najbrojniji! Tu si učinio grešku i prema Hrvatima i Srbima.

I sam znaš da niti u jednoj zemlji, niti jedne države muslimanstvo se nije pretvorilou narodnost! Imam osjećaj da će nam se kad-tad vratiti – obiti o glavu kao bumerang! Oprosti na ovoj upadici, a razgovaramo o IV plenumu i izboru kadrova.

Sa Markom izgubili najbolje kadrove

TITO: Znam to, ali Ti si me prekinuo kad sam htio dati neka objašnjenja o IV plenumu. No, kad si Ti nabrojao one koji su su krivci da je došlo do tog Plenuma onda si, možda namjerno zaboravio Stevu.

A on je od ove trojice najviše rovario protiv Marka, tvrdeći mi da me on tjera u penziju, da želi moju stolicu i slično.

A znaš što su mi, ne samo Kardelj, Bakarić i Stambolić govorili: “Druže Tito, Ti nisi još za penziju. Što ćemo mi ako Ti otiđeš? Ti si potreban zemlji, nemoj još u penziju”. Sada je meni jasno zašto su oni to meni govorili.

Bojali su se da će i oni u penziju. A ja, da sam slušao tebe, i prije toga Salaja, Cazija, Leskovšeka, Pucara i Gošnjaka, mogao sam danas biti miran i mirno čekati smrt.

Sada to nisam i to je jedan od razloga zbog kojeg sam htio razgovarati s Tobom. S pravom si bio ljut na mene. Četvrti plenum donio je još goru političku situaciju u zemlji.

Kad mi je Mala donijela ono Tvoje pismo, jer Ti nisi htio doći zbog Popovića koji mi je tada bio šef Kabineta, ja sam htio ići na novi Plenum, ali su me od toga odgovarali Bevc, Mrtvac, Stambolić i još neki drugi koji su tvrdili da je abolicijom stvar ispravljena. A nije bila.

Marko se povukao, a nikada nije politički radio protiv mene. Štaviše kad su neki kadrovi iz Srbije od njega tražili, odbio je takvu zamisao da ide protiv mene, poduzimati bilo što. To mi je i dao do znanja u jednom pismu. Marka smo izgubili, a uz njega i mnoge dobre kadrove.

Jovanka preuzela Titove poslove

TITO: Mnogi su prije Tebe pitali što se to dogodilo između mene i Jovanke. Priča ima puno, a ja ću ti reći istinu. Mislim da sam Ti jučer pričao kako i zašto su me još 1973. Kardelj, Bakarić, Dolanc i Stambolić naprosto izdvojili od mojih ratnih drugova, a moto svega bio je: “Tito je star. Bolestan. Treba ga čuvati. Dok će biti Tita bit će i Jugoslavije”.

Pametna Jovanka osjetila je to, pa se ona počela baviti mojim poslovima. Naprosto, pridružila se toj, kako su je zvali “Komisiji” koja je odobravala tko će moći do mene i koga ću ja primiti.

Prije Tebe i drugih, o Jovanki me je pitao i Tempo, jer je htio znati što se to dogodilo između mene i Jovanke. Rekao sam mu, kao i stranim novinarima otprilike ovo:

“Moj Tempo, ja i Jovanka smo muž i žena. Kad dođem u Beograd ja idem u Užičku gdje ona živi. Ja sam sa njom u normalnim odnosima. Ne idemo zajedno u zvaničnim prilikama. Ona neće. Zašto neće? Sukobili smo se zbog sljedećeg. Ona je stalno dobijala neka pisma sa terena u kojima se ogovaraju moji suradnici i to me uznemirava. Ona traži da se ja javno odvojim od pojedinih suradnika (Kardelja, Bakarića, Dolanca i drugih), a ja se ne mogu odvojiti.” To sam rekao Tempu, ali to nije sve. To je manji deo istine. Tempo se zadovoljio odgovorom.

Dva puta kod mene bila je i Veda Zagorac. Jednom u Igalu i tu na Vangi. Pričali smo o Jovanki i ona nas je htjela pomiriti. NJoj sam rekao sve što ću reći i Tebi.

Rekao sam joj da joj svake Nove godine čestitam Novu godinu, na dan našeg vjenčanja – šaljem buket ruža, a i za njezin rođendan. Ne mogu, rekao sam Vedi odvojiti meso od kosti. Ona je meni na srcu.

Ja je volim, ali joj ne mogu oprostiti što mi je učinila. E, evo Vokšine što je bilo. Mene je sram to i pričati. Moram Ti reći ne samo što sam prevaren, već se osjećam kao čovjek koji je ponižen.

Vjeruj, živjeti toliko godina sa ženom koju sam volio i cijenio, a ona je radila o mojoj glavi! Bila je moja žena, a preko Steve (Krajačića) je radila za KGB!

Toliko godina spavati sa ženom, a ne znati da je obavještajac, teško je shvatiti. (Dok je Tito to pričao suzile su mu oči.) Naprosto, mješala se u moj posao i htjela biti iznad mene.

NJene svađe s Koliševskim, Mićunovićem pa i sa mnom, za vrijeme puta po Africi, jedan je od primjera njezinog miješanja u moje državne poslove. Ona je, Vokšine, prvo smjenjivala sve oko sebe, tko nije bio sklon njoj i njezinim namjerama.

A zatim je organizirala sa Kardeljem, Bakarićem i Dolancom kontrolu tko dolazi meni. Otvarala je i čitala moja pisma i određivala koja će se pisma meni dati. Vidiš, kad sam samo dio toga ispričao Vedi, ona je odustala da nas pomiri.

Kad je Jovanka otišla s političke scene, tu su ulogu preuzeli do smrti Kardelj, a kasnije Dolanc, LJubičić, Mikulić i Bakarić. Umjesto Jovanke, sada su me oni kontrolirali i otvarali moju poštu! Naprosto sam bio manipuliran.

Jedina stvar koju se nisu usudili dirati bili su Nesvrstani i moj odnos sa državnicima tih zemalja. Pa oni nisu bili ni da putujem u Havanu! Predlagali su Bakarića ili Dolanca da predvodi delegaciju.

Odbio razvod iz ljubavi

Vokšine, budi sretan da imaš Malu. Ne samo dobru ženu, već Ti je cijelog života bila i dobar suradnik. A, vidiš što je učinila moja Jovanka?! Znam pitat ćeš me zašto se nisam rastao od nje? Naprosto, što je još uvijek volim i ne mogu zamisliti da mi je to učinila.

Kad je došlo do svađe, i Dolanc i Kardelj i Bakarić vršili su pritisak na mene da se rastanem od Jovanke. Odgovorio sam im: “Nemojte to od mene tražiti. Nemojte trgati meso od kosti na živom čovjeku. To boli”.

Posebno uporan bio je Dolanc, a i LJubičić, ali ja nisam htio to učiniti iako je Jovanka to zaslužila. A LJubičić je tražio i istragu pa čak da i o tome raspravlja Predsjedništvo s mojim brakom?”. Ako sam izolirao Jovanku, ne moram biti izoliran i ja.

Manipulacije su rađene, rekao sam LJubičiću i to sada ne dozvoljavam! Ne zbog javnosti, već zbog samog sebe.

Što će biti s Jovankom kad ja otiđem ne znam. Ali ovi joj neće oprostiti kao ja. A, kad su odstranili Jovanku, radili su ono isto što je i ona radila.

Otvarali su moju poštu i odlučivali koga ću ja primiti, a koga ne. To Ti je, Vokšine, istina o Jovanki.

Pismo Herti da se vrati

KOPINIČ: Stari, prije nego si se odlučio ženiti s Jovankom, pričao mi je Jakov Blažević, da je bila u planu da Ti bude supruga Zrinka Kunc, a kasnije jedna Ličanka. A da Ti je Partija odredila Jovanku. S druge strane, čuo sam da Ti je Jovanku namjestio Stevo. Htio bih čuti od Tebe šta je istina.

TITO: Kad je umrla Davorjanka, ja sam napisao jedno pismo Herti da mi se vrati. Ona je odbila iako imam sa njome sina Mišu-Aleksandra. Tada mi je Augustinčić rekao da bi Zinka Kunc bila pogodna ličnost za brak.

Marko i drugovi odvratili su me. Ne znam zbog čega. Od dviju Ličanki, rekli su da sam odabrao Jovanku. Kasnije sam doznao da je tu stvar uređivao Stevo.

Trebala mu je. A prijedlog Đoke Jovanića, da se ženim sa Marom, otpao je. Tu ima puno toga, ali, Vokšine, to su moje privatne stvari. To će sa mnom u grob! Nije sve za javnost. Odlučio sam da je to najbolje.

Mnogi su pričali i pitali me nije li sprega Jovanić-Jovanka pripremala neki “puč”. O tome sam ja čuo od drugih i rekao sam im da ne pričaju neprovjerene stvari.

Kasnije sam doznao da je tu stvar lansirao Stevo, stari svat na mom vjenčanju. Izabrala ga je Jovanka. Kumovi su nam bili Gošnjak i Ranković.

Istina u dnevniku

Kad sam Ti pričao o sukobima Jovanke sa Koliševskim i Mićunovićem, zaboravio sam Ti reći koliko je bila drska rekavši im: kako ona sve zna i da neće zaboraviti niti oprostiti nikom.

Inače, dok smo bili u Beogradu imala je svoju rezidenciju sa specijalnim telefonom. Najčešće bi taj telefon koristila za razgovore sa Stevom.

Taj kabinet, odnosno telefone – dva obična i jedan specijalni, dobila je Jovanka 1951. godine. Već tada ona je radila po nečijem diktatu. To sam doznao tek prije nekoliko godina.

Svi izvori govore po diktatu Steve. Kad sam Ti, Vokšine, rekao da je ona radila za KGB nisam mislio na špijunažu i špijuna koga su Rusi angažirali.

Ona je radila za Stevu! A Stevo je, ili kako su ga Sovjeti zvali Stefan, njima davao što je htio.

Uglavnom se to radilo o kadrovima, državničkim poslovima. Tako su Rusi mnogo toga znali o nama što ja ni u snu nisam mogao zamisliti.

No, sama će Jovanka kad tad reći “svoju” istinu i u njoj iznijeti mnoge stvari iz života sa mnom. Ako bude iskrena, bit će to interesantno štivo jer znam da piše svoj dnevnik ili bolje rečeno vodi svoju dokumentaciju u koju ja nisam nikada dirao.

Znala mi je reći: “To će biti dobro za historiju”. Evo, Vokšine, toliko o Jovanki. Ako se još nečega sjetim, reći ću Ti.

Zašto Trst nije pripao Jugoslaviji

Kardelj mi je dao do znanja da Slovenci ne odobravaju taj dogovor. “Mi”, rekao mi je on “ostajemo bez mora, a to Sloveniji ne odgovara! Osim toga, dosta Slovenaca ostaje van granice.

Ako Koruški Slovenci ostaju van Slovenije (jer nisam odobrio njegov plan iz 1944. godine da ih oslobode) da neće dozvoliti da Slovenci iz slovenskog Primorja budu izvan domovine. To je naš stav i od toga ne odstupamo.

Da si nam odobrio oktobra mjeseca 1944. da zauzmemo, a tada smo to mogli, Korušku Sloveniju i Trst sa Furlanijom, tog problema ne bi bilo. To je sve što sada želim reći” – završio je Kardelj.

Druga je govorila Lidija Šentjurc, pa Kidrič. Svi su podržali Kardelja.

U toku razgovora došla mi je, Vokšine, misao: pa možda imaju pravo. Predložio sam im da idemo na soluciju, koja se Čerčilu neće dopasti, da Trst i slovensko Primorje damo Slovencima, a ostalo pripojimo Hrvatskoj.

I to im se nije sviđalo, pa je Bevc rekao: “Znaš, Stari, da Slovenija nema dovoljno hrane ni za sebe, a ne za još 500 hiljada Trščana s okolicom! Nismo mi za tu soluciju”.

To me je razljutilo pa sam Bevca pitao:

“Pa šta biste vi htjeli?” “Mi bismo htjeli” rekao je Kardelj “da se o Trstu raspravlja poslije rata”.

LJutito sam mu odgovorio: “Rekao si Edo, da vi nemate dovoljno hrane ni za vas Slovence. Pa imamo mi Vojvodinu, Slavoniju i druga područja koja će vas snabdjevati hranom. Nemoj da izigramo povjerenje Čerčila”. “Ne. Mi smo odlučili!

Ako budeš tvrdo stajao na svome stajalištu, da mi svoje jedinice povučemo iz sastava JA i da puno ne razmišljamo o budućoj Jugoslaviji, jer nam nijedan od prijedloga ne odgovara”.

Onako u jadu-ljutnji, dodao je: “Trst ima preko 400.000 stanovnika, a LJubljana preko 100 hiljada. Trst je industrijski razvijen, a što je LJubljana prema njemu, malo veće selo! To bi kod nas stvorilo problem i mi to ne želimo”.

http://www.nasajugoslavija.org/txt/titova_ispovijest.html