Ljevica je mrtva, živjela ljevica!

Prostor je otvoren, lijeva strana prazna, a posla i mogućnosti – ne vidiš im kraja. Istinska ljevica naime postoji, ali nije politička, ili je to tek u naznakama. Dok politički ne očvrsne, može biti tek moralistički korektiv, ali ne i gajiti ambiciju da vodi i oblikuje društvo

Autor: Boris Pavelić

Račanizam je mrtav. Ni »mama lekarka« nije ga uspjela oživjeti. Ono što je počelo kao Račanovo okretanje glave od antidemokratskih, pa i zločinačkih izgreda u obrani i osamostaljenju, završilo je Milanovićevim političkim puzanjem pred onima koji iste te izgrede uporno nastoje sanktificirati. Hrvatska ljevica – koja je prije sedamdeset pet godina, jedina u Europi, riskirajući smrt svih svojih članova, potaknula naciju na pobjednički otpor Hitleru i njegovima – danas lipše pod bremenom dileme treba li Aleksandru Kolarić vratiti u stranku. Rezultat proteklih četvrt stoljeća ovdašnje ljevice fijasko je lijevih vrijednosti i kompromitacija političkog vodstva: umorni Račan, farsični Tomac, tragični Milanović.

Psihološka potka tog neslavnog kraja nepreboljeni je kompleks komunističkog protuslobodarskog grijeha: ako se Tomčev i Račanov strah od vlastite prošlosti još i mogao razumjeti, kako objasniti Milanovićevo prilježno preuzimanje grijeha otaca na vlastita pleća? No ako se ne može objasniti, mora se konstatirati: kompleks komunizma jedino je razumljivo opravdanje Milanovićeva straha i drhtanja pred ekstremnom desnicom. Jer, što je učinio? Nekorektno donesenim zakonom pokušao zaštititi udbaško-nacionalističkoga špijuna; ekstremističke huškače, umjesto da ih onemogući, pretvorio u političke sugovornike pa svom govorničkom silinom navalio na jugoslavenske susjede; majku političkoga protivnika oklevetao najnižom desničarskom uvredom, stao se hvastati djedom ustašom… Milanović je račanizam doveo do njegova konzekventnog kraja: do karikaturalnoga dodvoravanja desnici. Tome je sada kraj. Račanovska ljevica, istina, sjedit će u Saboru, ali po političkome utjecaju i civilizacijskome autoritetu, kao politički model, ona više ne postoji.

I ne mora u tome biti ništa loše, dapače. Prostor je otvoren, lijeva strana prazna, a posla i mogućnosti – ne vidiš im kraja. Istinska ljevica naime postoji, ali nije politička, ili je to tek u naznakama. Dok politički ne očvrsne, može biti tek moralistički korektiv, ali ne i gajiti ambiciju da vodi i oblikuje društvo. Proteklih godina u različitim nepovezanim krugovima sazrijeva svijest kako je uzaludno očekivati da se SDP, ma tko ga vodio, okrene istinskoj ljevici. Vanpolitička ljevica zato više nije daleko od sposobnosti da iznjedri samosvjesnu, nepotkupljivu, ambicioznu i suvremenu lijevu stranku. Uostalom, nije dobro kaskati za vremenom, a još je lošije prosuđivati iz intelektualne kule bjelokosne: Živi zid, pa i Pametno, plod su baš te društvene potrebe. Uspon Živog zida klasičan je slučaj uspjeha lijeve ideje: ne tražeći ni publiciteta ni aplauza, vlastitim su tijelima sprečavali izbacivanje ljudi iz njihovih kuća – i eno ih u Saboru. To pak, što Živi zid, blago rečeno, nije tradicionalna ljevica, nego varijanta te nove, neobične europske »vandemokratske« i »protuinstitucionalne« snage, nije tema ove analize. No model uspjeha oni su jasno pokazali: jednostavno, nepopustljivo, požrtvovno i prepoznatljivo zauzimanje da deprivilegirani, siromašni i beznadni dobiju nadu, samopouzdanje i razlog za angažman. Nije li taj recept, uostalom, stvorio i povijesnu europsku 1945.?

Mir, socijalna i ljudska prava, uistinu jednake šanse, zdrav okoliš – to trebaju biti lijevi ciljevi. Ništa od toga danas nemamo: oružje nasreću šuti, ali bjesne svađe i nepovjerenje; socijalna prava i jednakost umrli su na zavodima za zapošljavanje i po šljakerskim ćoškovima koje spominju samo još rock pjesnici; okoliš je i danas politička »ne-tema«. Ništa od toga neće biti lako obnoviti, jer valja redefinirati i same koncepte. Jednakost i socijalna prava na primjer: EU je odbacio socijalnu državu, pretvara se u tvrđavu i štiti tržište kojim drmaju najsnažniji, promećući se u prostor nejednakosti i socijalne nepravde. Da ne bude zabune, nacionalne vlade nisu ništa bolje: irska vlada upravo odbija prihvatiti 13 milijardi eura koje joj, prema presudi Europske komisije, ima vratiti Apple. Ljevica dakle – na to mnogi već dugo upozoravaju – treba iznijeti alternativu, ne libeći se oboriti svaki europski i svaki nacionalni tabu. Potom, mir: njega će biti samo bude li miran cijeli južnoslavenski prostor. A on to može postati tek kad nacionalizam prestane biti jamac mirotvorstva – to je bar pouka posljednjih četvrt stoljeća. Zato treba rehabilitirati i reafirmirati vrijednost jugoslavenstva: mir, otvorenost, dobra volja i suradnja interes su svih naroda bivše Jugoslavije. To je, dakako, očito na prvi pogled, ali kroz današnje političke naočale, nečiste od krvavih mrlja desnice, uopće se ne vidi. Zato poslijeračanovska ljevica mora zbaciti tuđi teret komunističkoga grijeha i razgraditi nacionalistički mit o navodno protuhrvatskome jugoslavenstvu. Nije Hrvatsku napala Jugoslavija, nego zagovornici velike Srbije. Ne mrze Hrvatsku Jugoslaveni, nego šovinistički dio Srbije; kao što, uostalom, vrijedi i obrnuto. Nisu Hrvatsku napali korpusi bratstva i jedinstva, nego vojska pod velikosrpskim parolama.

Uostalom, jugoslavenstvo je za Hrvatsku zdravije i korisnije od šovinističkoga hrvatskog nacionalizma. To prevrednovanje posao je sljedeće hrvatske ljevice – kao uostalom i rehabilitacija šarenila i slobodoljubivosti sekularizma; kao i ekološko kultiviranje nacije; kao i nepopustljivo zauzimanje za svakog pojedinca, ma kako se zvao, nasuprot korumpiranim institucijama… To su, dakako, silni poslovi, poslovi epohe, ali utoliko bolje: dostojniji su napora. A ako su Račan i Milanović zazirali od ideala, zašto bi to morala ljevica? Dapače: dobrobit ljudskoga bića veći je i plemenitiji ideal od dobrobiti nacionalne zajednice. I zato, parafrazirajmo kraljevsku krilaticu: ljevica je mrtva – živjela ljevica.

Novi list