Velika je usluga učinjena uspomeni na Josipa Broza Tita protjerivanjem njegove biste iz galerije državotvornih velikana na Pantovčaku.
Na jednoj strani, vraća ga društvenim, zavičajnim, klasnim korijenima, na drugoj - govori da Kolinda Grabar Kitarović, povijest 20. stoljeća shvaća kao teledirigirano moralno-pravno stanje iz osiguranog interijera.
Moguće da je tako bilo u SAD-u jer se Drugi svjetski rat nije vodio na američkom kontinentu. U tom kontekstu, neki doista u cijelosti mogu i moraju biti isključivo dobri, drugi sušto zlo.
Ali to moraliziranje koje ne želi znati za lomove na tlu Europe, svojstveno je danas proračunski uzdržavanim profesijama koje iz školskih klupa automatski ulaze u političke kabinete amerikaniziranoga etičkoga dizajna.
Druga pak mjerila vrijede za radno-aktivnu populaciju koja Markov trg i Pantovčak tegli na svojim plećima, gomilajući iskustvo neizvjesnih egzistencija.
Pojava raskola na dva svijeta nije nova. U Hrvatskoj se počesto kovitla oko spomenika.
Kraj brončanoga jahača na velikom trgu prolaze svaki dan deseci tisuća ravnodušno, bez ikakvih misli, bez sjećanja - gorostasni kip jahačev za njih je još samo ukrasni predmet a ne spomenik koji bi narod trebao opominjati na velike sudbosnosne dane, simbolički utjelovljene u banovu liku, svjedočio je 1928. velik publicist i novinar Josip Horvat o društvenoj sudbini Josipa Jelačića, junaka Habsburške Monarhije.
Ni masovna ljubav, niti masovna mržnja nisu bili ugrađeni u monument iz radionice glasovitoga i skupoga bečkoga skulptora Antona Dominika Fernkorna, kojega je angažiralo hrvatsko plemstvo, uživalac nasljednih privilegija u državnim službama.
Podignut malo nakon Jelačićeve smrti, 1866., u službenoj se povijesti tumači kao simbol domoljubne hrvatske revolucije iz 1848.
Doduše, nije Jelačićeva revolucija dovela u pitanje suverenost habsburške loze, nije poljuljala monarhistrički ustroj političke i pravne nejednakosti, nije se čak ni zauzimala za opće pravo glasa u Hrvatskoj koje se prije Tita jedva popelo do 4,5 posto sveukupnoga stanovništva.
Baš naprotiv, branila je carsko- kraljevsku vlast u Beču do posljednje kapi krvi ovdašnjih vojnih obveznika, mobiliziranih na velikoj granici uz Tursku.
Kada je u jesen 1948. Josip Jelačić zaustavio ugarsku republikansku vojsku u bečkom predgrađu Schwechat, za njim je ostalo najmanje 200 pobijenih Hrvata samo s glinskoga područja, barem kako stoji ugravirano u spomen-ploču na poprištu bitke.
Eto, tragedija je spomenički označena, ali u svekolikoj bijedi živućih ljudi nikome ništa nije značila već za Horvatova života. Zvala se država, naime, Austro-Ugarskom pod habsburškim carevima ili Kraljevina Jugoslavija pod Karadžorđevom dinastijom za preživjelu čeljad Purgera i seljaka fizički opstanak većine bio je isti problem: plaćati poreze sve brojnijih vrsta i povremeno vojevati za tuđe zemljoposjede.
To je zanimljivije da je spomenički povratak Josipa Jelačića, baruna i feudalca kojemu je bansku funkciju udijelio Beč, jedan od prvih poteza HDZ-ove vlasti nakon 1990. Mnogoznačni profil carskoga pukovnika pa generala, unatoč posijanim hrvatskim leševima u tuđinskoj zemlji, uzdignut je u početnu vrlinu hrvatskoga osamostaljenja koje je, kako je najavio Franjo Tuđman, trebalo razviti domovinske “stališe”.
S Josipom Brozom Titom stvari stoje drukčije. Na političku scenu se popeo iz kontraperspektive, s društvenoga dna koje je odvajkada bilo isključeno iz glasačkoga tijela i političke participacije kao puk, nepismena rulja, primitivna svjetina, lišena plemićke titule, zemljovlasništva i imovinskoga cenzusa.
Već djeci koja su rasla nakon Drugoga svjetskoga rata masovna glasačka stečevina ukazala se kao samorazumljiva, zajedno sa svima dostupnim školama za intelektualna činovnička zvanja.
Budući da se do iscrpljujuće dosade guslalo samo o heroizmu veterana NOB-a na čelu s Maršalom, odumiranjem roditeljskoga naraštaja, Titu je opasno prijetilo društveno ignoriranje.
Do kraja ‘70-tih priča se održavala uglavnom u obliku rituala sve vremešnijih vlastodržaca i mlađarije koja je, krajnje pragmatično, planirala zauzeti njihova uredska mjesta.
Koliko će Jelačiću od krvi i mesa, staleškom obnovom, biti dodano ukrasnih zasluga i vrlina za nacionalnu stvar, toliko se mnogodimenzionalni Broz okljaštrio na minimum karijernih znanja i fraza lojalnosti.
Tako je ono najiskrenije u njegovoj biografiji dokrajčeno zahvaljujući modernizaciji šupljih političkih poruka, već 1978., izvedbom “Računajte na nas“ Đorđa Balaševića, namijenjenom velebnom ritualu Dana mladosti do kojega ništa nije držala tada bujajuća omladinska rock-kultura.
Tu pjesmu obožavali su aktivisti SSOH. Pokazujući kako obredna Vlast ne prepoznaje sadržaje zla bez prišivenoga amblema svastike na ratnom frontu, institucionalno popularizirana numera pak ojadila je značajni uzorak Balaševićevih vršnjaka, dijelom lišenih, djelom zapriječenih želja u javnome djelovanju.
Stihovi su, naime, afirmirali zajamčeno pravo roditeljske krvi: „kroz vene nam protiče krv partizana i mi znamo zašto smo tu“ - biologizam naslijeđa kojim počinju svi rasizmi, nacizmi, segregacije...
I doista, slijedom iste krvne uvjetovanosti, koja ne dopušta postojanje osobne slobode, u Srbiji će Tito uskoro postati urođeni ustašoid, u Hrvatskoj lažni Hrvat koji je naciju potamanio na putu od Bleburga.
No comments:
Post a Comment