Doživio sam da Titov general, koji bi čuvao tuđe koze, jer nije imao škole, da nije otišao u partizane, nakon pojave Slobodana Miloševića počne da pljuje po Titu

Dani: Je li tačno da ste sa Titom bili 60 puta? I šta danas mislite o Josipu Brozu? 

ISOVIĆ:

Nisam 60, ali jesam dosta puta. Maršal Tito me je osobno znao: on je bio korektan gospodin, koji je znao nositi bijele rukavice i lijepo se obuci, lijepo se ophoditi. O njemu sud treba da donese povijest, a meni je bilo lijepo sa njim. Kada god je Tito dolazio u Stojčevac ili Dom Armije, bilo mu je drago kad se ja pojavim. Mene je uvažavala i Jovanka Broz, njegova supruga, i žao mi je što ona danas provodi tako ružnu starost u Beogradu, ipak ona to nije zaslužila. Jovanka je bila prva dama i žena jednog velikog predsjednika. On je u svakom pogledu bio interesantna osoba. Sjećam se nekih njegovih anegdota: nas su Rusi kritizirali zato što nismo svirali u njihovu sviralu, a jednom kad smo primili pšenicu iz Amerike da se prehranimo, oni su nam predbacivali da smo dobili škart. Tito im je duhovito odgovorio da ta pšenica nije ništa bolja ni gora od njihove koju nikad nismo dobili. 

Također, poznavao sam cijeli niz vojnih ličnosti, sa nekima sam bio u dobrim odnosima, dok sa nekima nisam, ali sjećam se po lijepom nekih generala kao što je pokojni Pero Kosorić, koji je bio komandant u Sarajevu, zatim Žeželja, koji je bio Titov pratilac - sa njim sam proveo jednu cijelu noć, naravno, ništa nismo razgovarali, samo smo pjevali u Novosadskoj banji; dopadao mi se Avdo Humo i njegova supruga, bili su uvijek odmjereni. S druge strane su oni što bi, ako ne bi Tito došao na neki prijem, upražnjavali alkohol i divljali. 

Zamislite kako podivlja, recimo, jedan šef Udbe za grad Smederevo! 

Baš taj je znao jako ružno dobacivati Džemalu Bijediću, čak za stolom dok smo sjedili. To je bilo jedno vrijeme i sretno i nesretno: nesretno što smo bili u komunističkom okruženju, a opet sretnije nego u istočnim zemljama, Bugarskoj, Češkoj ili Poljskoj. I mi smo živjeli u nekoj neimaštini jedno vrijeme poslije Drugog svjetskog rata, ali je entuzijazam vladao. 

Najveći kapital je bila sigurnost za ljude i građane: vi ste mogli sa milion maraka noćiti na vrhu Jahorine i da ih stavite pod glavu a da se ništa ne desi. Ja Tita nisam mogao mrziti, iako nisam volio komunizam, ali mnogo ljudi oko njega nije valjalo. 

Doživio sam da Titov general, koji bi čuvao tuđe koze, jer nije imao škole, da nije otišao u partizane, nakon pojave Slobodana Miloševića počne da pljuje po Titu, i ja sam kao antikomunista skočio da ga branim. 

To je vrhunac nepoštenja: valj'o mu je Tito više nego otac, a nije on jedini. Nisam za to da se danas osnivaju neka udruženja radi pomena Maršala Tita. On je odigrao svoju povijesnu ulogu i prepustimo ga povijesti - neka mirno odspava svoj vječni san. Komunizam je nepovratno otišao i to mora svak' da zna. Mislim da je Tito obmanjivan od ideologa tipa Kardelja ili Moše Pijade. Kardelj je na nama vježbao, dok je u Sloveniji bio u slaboj formi.