Neću se više nikad vratiti, jer moj Beograd odneo je Dunav u Crno more: Bogdan Bogdanović
U Beču je umro Bogdan Bogdanović, arhitekt i neimar, dvostruki gradonačelnik Beograda, čovjek u čijem smo moralnom liku i djelu prepoznavali svoja strahovanja i nade
Iako sam imao kontakte sa desetinama ljudi u Beogradu, sa Bogdanom Bogdanovićem (1924.- 2010.) ja se nisam poznavao niti sretao prije rata. Čak me ni njegov svijet, svijet arhitekture i partizanskh monumenata, nije pretjerano zanimao, jer su me oni tad podsjećali na hramove vjere, čiji vjernik do kraja nikada nisam bio. Prvi put sam osjetio srodnost s tim čovjekom kad je objavio svoje čuveno pismo Miloševiću, bila je to, mislim, jesen 1987. godine. Diktator je bio u petoj brzini svoga uspona, najavljivao "i oružana bitke ako ustreba" i to Bogdanovo očajničko pismo nije htio objelodaniti niti jedan beogradski list, pa ga je na koncu objavio Vlastimir Mijović, u tadašnjoj "Mladosti", listu Saveza omladine Jugoslavije. Na šezdesetak kartica Bogdanović je izanalizirao put srpskog nacionalizma, otkrivajući njegovu imperijalnu ćud i sluteći da je stvar s Jugoslavijom pošla dođavola.
U toj minucioznoj i blistavoj intelektualnoj analizi, koja će oblježiti srpsku modernu povijest, i mi smo prepoznavali naše strahove i nade, vjerujući, ipak, da će se dogoditi neki drugi Beograd, koji će spriječiti tribalni put uništenja i neće dozvoliti pokolj. No, tu smo se grdno prevarili.
Bogdanovića sam upoznao u Beču, u jesen 1993. godine. Bijah već ratni izbjeglica, pozvan na nekakav razgovor o dijalogu na Balkanu, gdje je bio i on, pristigao iz Beograda sa Slobodanom Selenićem i Predragom Palavestrom. Selenić i Palavestra tad su otvoreno ili prikriveno branili Miloševića, samo je on govorio da se radi o monstrumu i štetočini, za što je dobio zvižduke srpskih dijasporaca i gastarbajtera, skupljenih u dvorani. Nakon završetka simpozija bili smo pozvani na domjenak u Institut Brune Kreiskoga, gdje smo se upoznali i razmijenili pokoju riječ. Rekao mi je tad da je u Beogradu izložen raznoraznim šikaniranjima, ali da ga ne misli napuštati. Ispričao je kako mu nakon tog pisma telefon danima šuti, da mu je u obiteljskoj na kući na Vračaru osvanuo grafit "Glavni ustaški stan", te da ga je neki nacionalistički đilkoš presreo na cesti, prijeteći mu, "a ja sam razdrljio košulju, rekavši - ako oćeš da se biješ, ajde, ne bojim te se – ja sam Srbin". Bogdanović je tad imao šezdeset godina, prelijepo lice graditelja i beogradskog gradonačelnika sijalo je još optimizmom i naročitim sjajem.
Samo godinu kasnije na jednoj književnoj večeri posvećenoj Celanu Prišao mi je austrijski pisac Milo Dor je i rekao da je Bogdanović "na duže vrijeme u Beču" i da bi htio da se sa mnom vidi. Sa Dorom, koji je,(rođenjem Milutin Doroslovac), došao u Beč nakon Drugog svjetskog rata i tu napravio zavidnu književnu karijeru, povremeno sam se sretao na književnim tribinama; rijetko smo doticali temu rata na Balkanu, jer se nismo slagali. On je osuđivao rat, ali je Miloševića ipak vidio kao branitelja Jugoslavije, pothranjujući tako svoje emigrantske zablude. Sa Bogdanovićem se Dor poznavao još od gimnazijskih dana, a koristeći svoj utjecaj osigurao mu je jedan mali stan u desetom bečkome okrugu i stipendiju, koju je grad Beč davao strancima –umjetnicima. Posjetio sam Bogdana nedugo nakon tog susreta u ulici Davidgasse, u blizini Reumnaplatza, u kvartu koji mahom nastanjuju Turci i balkanski gastarbajteri. Bio je došao sa suprugom Ksenijom i par kofera. Na pitanje koliko će ostati u Beču, odgovorio je: "Ja sam u Beču zbog Dunava, jer ja sam na Dunavu rođen. Neću se više nikad vratiti, jer moj Beograd odneo je Dunav u Crno more".
Od tada smo se povremeno viđali sve do 2003., kad sam se ja vratio u Sarajevo; sretali bismo se obično na kulturnim manifestacijama ili, još češće, u njegovu stanu, na sredini kojeg je montirao jedan veliki crtaći stol. Iako je među nama bila velika razlika u godinama, odmah mi je predložio da pređemo na "ti", na što sam se malo krzmao, a zapravo s ponosom prihvatio. Supruga i ja donijeli bismo mu bocu votke, a njegovoj supruzi buket ruža, što ga je, naglašavao je, asociralo na djetinjstvo, kad je stanovao s ruskim intelektualcima-emigrantima, koji su si za posjeta "obavezno donosili bele ruže". Bio je užasnut srpskim opsadama gradova, raspitivao se stalno za prijatelje u Sarajevu, a tugovao za Mostarom i Vukovarom, gdje je izgradio svoje veličanstvene spomenike. Pričao je s ponosom o svom jasenovačkom cvijetu, koji je osobno izabrao Tito. „Srpski SUBNOR je tražio da se u Jasenovcu izgradi lobanja visoka pedeset metara, ja sam mislio da iz te kalvarije treba iznići cvijet, koji će poništiti patnju i omraze. Tito je, očigledno, mislio slično.“
Za vrijeme rata opsjedali su ga naši novinari, koje bih mu povremeno dovodio u stan. Jednom mi se žalio: "Dolaze mi bošnjački novinari i prvo pitanje je uvijek zašto je moj otac Milan (književnik Milan Bogdanović, op. Ur.) prešao na islam. Ja navodim obično neke kulturološke razloge, jer im ne mogu da kažem da je moj otac postao musliman samo zato da bi ostavio moju majku i otišao s drugom, jer su se u Kraljevini jedino muslimani mogli živjeti sa dvije žene".
Na jednoj bečkoj tribini, oduševljena njegovim izlaganjem, jedna je gospođa uzviknula: „Gospodine Bogdanoviću, Vi ste i Petar Luković spasili srpski narod“, a on se na to samo nasmijao i odmahnuo rukom: „Jebeš narod koga spasavaju jedan ostarjeli arhitekt i jedan rock-kritičar!”. U Beču je objavio nekoliko novih knjiga (Ukleti neimar, Grad i sjećanje, Zelena kutija), te dobio visoka priznanja austrijske države. U prestižnom Architekturzentrumu, u Museumsquartieru, bila mu je upriličena retrospektiva, uz prisutnost političkog i kulturnog establishmenta te zemlje. Rekao mi je da je svoju arhivu iz Malog Popovića, odakle je istjeran, prebacio u Beč, te je sretan jer zna da će se Bečlije o njoj brinuti.
S njim sam tokom tih godina objavio nekoliko intervjua, prvi mislim u zagrebačkom Vijencu. Bio sam neugodno iznenađen kad sam dobio list, jer je cijeli intervju bio lektoriran, jezično "pohrvaćen". On se na to samo nasmijao, rekavši "Ne sekiraj se, burazeru, pa ja sve to razumem, to je i tako jedan jezik". U intervjuu Danima, koji sam objavio u zimu 1988., protomajstor i filozof grada govorio je o Beogradu koga više nema, slobodi čovjeka koji ostane bez zavičaja, maloumnom plemstvu, Bećkoviću i Ćosiću, zločinu u Srebrenici... Evo nekih izvoda iz tog razgovora:
„Bio sam stvarno prvi koji je kukuriknuo. Ali, imajte na umu da sam ja kukuriknuo još prije nego što sam postao gradonačelnik Beograda, da sam kukuriknuo kad sam izišao iz Srpske akademije nauka. To je bilo '81, a duga je i komplikovana priča kako su me poslije toga napravili gradonačelnikom. Ja se danas osjećam kao poražen čovjek. Imao sam jedan razgovor, ovdje, u Salzburgu, koji se zvao Die Kultur der Niederlage, kultura poraza. Ja mislim da kulturan poraz više vrijedi nego varvarska pobjeda.“
“Ja znam Kosovo, jer sam tamo sedamnaest godina boravio u Mitrovici, jer sam ga obišao uzduž i poprijeko, a Dobrica Ćosić je tamo bio svega dva dana u lovu, iako je Ćosić (Ćosja, Qosja) porijeklom Albanac. Pazite, kralj Dušan, koga mi Srbi zovemo carem, zvanično se proglasio kraljem Srba, Grka i Arbanasa. On je, dakle, mogao sa Albancima, jer je taj narod u suštini radan i lojalan. Ćosić, Bećković i Milošević ne mogu ni s kim. Sad je Kosovo geto, napušteno. Oni su sve bitke izgubili i pritom napravili to da Srbi nemaju više ni jednog prijatelja u svijetu. Kako će te ljudi cijeniti kad pokušavaš da uništiš susjede, narode i ljude s kojima si od pamtivijeka živio i koji su ti, po logici stvari, najvažniji i najbliži?”
„Smiješno mi je da se i sjećam svojih srušenih spomenika kad znam da su nestali gradovi, da su ubijeni toliki ljudi, da su zatrveni veleljepni tragovi kultura. To je smiješno i nemam nikakvu potrebu o tome da pričam. Ko zna, dok sam gradio te spomenike, možda sam i nosio neki osjećaj da je to osuđeno na raspad i nestajanje. Vjerovatno sam nosio neko osjećanje da je Jugoslavija neka vrsta nedovršene utopije. Znao sam sve mane Jugoslavije. Otac mi je bio republikanac, bio je progonjen pod Karađorđevićima, tražili su mu glavu, isto kao što je meni Šešelj išao na glavu. O Jugoslaviji bih mogao da kažem i štošta mnogo gore od ovih koji su je rušili, ali ja ništa osim te Jugoslavije ne znam. To je bila moja zemlja. Ova današnja Srbija, međutim, nije moja zemlja, to je neki otpadak od svijeta“.
„Malo sam ja Beogradu doprinio. Tamo, uostalom, ništa nisam ni sagradio, osim jednog malog spomenika, spomenika Jevrejima žrtvama fašizma. Ništa ja u Beogradu sagradio nisam, tamo sam pisao knjige, ali, ipak, dvije moje knjige - prva i posljednja, izišle su u Sarajevu. To je knjiga Mali urbanizam, objavljena krajem pedesetih, i Knjiga kapitela, moja najljepša knjiga, koja je objavljena uoči rata. Ja sam, ne samo sa tim svojim spomenicima, pripadao cijelom jugoslavenskom prostoru. Ja sam, uglavnom, putovao sa svojim majstorima, koji su, isto tako, bili iz raznih dijelova Jugoslavije, od klesara iz Makedonije, do Bosanaca, klesara islamskih nišana. Dragi gospodine Stojiću, Beograda više nema. Nema Beograda“.
„Kad me već pitate o tome, moram reći da sam, ne samo ja nego svi moji, moje čukun-babe, bili tu još od turskoga vremena. Namjerno kažem babe, a ne djedovi, jer se sociološka shema na tlu Srbije svodila na to da je gradsko stanovništvo upravo po ženskoj liniji održavalo kontinuitet, jer su momci dolazili u grad, postajali šegrti i kalfe i imali san da ožene gazdinske kćeri. Kad me već pitate za slike kojih se sjećam, jedna od najjačih je spuštanje zavjesa i stavljanje ćebadi na prozore, stanovali smo tad u Vojvode Milenka ulici, kad je objavljena "Obznana" i kraljevska diktatura. Na moga oca je tad pokušavan atentat. A poslije je na mene jurišao Šešelj. Ako na čovjeka juriša jedan maloumni kralj i jedan maloumni Šešelj, to znači da Srbija ima neku vrstu plemstva - plemstvo maloumnika“.
„Ja jesam izdajnik srpskoga naroda. Ovakvog, kakav je danas. Doduše, ti napisi su me u početku boljeli, a onda mi je to postalo smiješno, jer u Srbiji su svi izdajnici. Svi jedni druge lupaju po glavi da su izdajnici i cijela Srbija je izdajnička. I to je tačno. Srbija je samu sebe izdala. Srbija koja se javila početkom devetnaestoga vijeka bila je jedna mala simpatična seljačka zemlja, izišla iz revolucije i prihvaćena u Evropi sa romantizmom i oduševljenjem. Srbiju su tad voljeli Nijemci, naročito njemački romantičari. Rankeova knjiga Die serbische Revolution najljepša je himna srpskim ustancima, pa Herder, pa Goethe i njegovo navodno učenje srpskoga. Pazite, jedna mala evropska nacija koja je primljena u Evropu sa toliko pažnje i ljubavi, da završi ovako kako je danas završila, da cio civilizovani svijet okreće od nje glavu kao od čudovišta i monstruma“.
„A ne, ne. Milošević je jedna beznačajna budala. On će da odleti kao što je i doletio. Pitanje je, međutim, kako je Milošević jedino u Srbiji moguć, jer svuda na svijetu ima miloševića. Ne bi jedna takva ništarija mogla da dođe na vlast da dugo nije pripremana mentalna klima da jedan takav dođe“.
„Ja lično mislim da bi Jugoslavija u početku mogla biti neka vrsta konfederacije, kao prelaznog rješenja. Ta konfederacija bi možda opstala, a možda i ne bi, ali ne bi bilo krvoprolića, ne bi bilo ubijanja, ljudi bi ostali u svojim kućama, ne bi bilo etničkog inženjeringa. Srbi bi danas bili u Hrvatskoj. Tu je tragičan grijeh Slobodana Miloševića. On je, sjećate li se, likovao kad su Slovenci napustili onaj partijski kongres, dok je jedna mala Slovenka plakala. Da se Jugoslavija raspala, to je bilo izvan svake sumnje, međutim, strašan je bio stil toga raspada - u Beogradu se širi priča da su nam Slovenci najveći neprijatelji u istoriji, veći od Nijemaca i Austrijanaca, a ti "neprijatelji" odlaze od nas plačući! Onda ovaj mali idiot istrčava i kaže: idemo mi dalje, možemo mi bez Slovenaca i bez ikoga, pička li mu materina! Tu je grijeh Slobodana Miloševića. Međutim, Slobodan Milošević ne postoji, on je samo jedna sjenka - to je grijeh srpske svijesti. Jedna riječ je mogla donijeti spas, ne Jugoslaviji, nego ljudima, gradovima, jedna riječ je bila dovoljna da se izbjegne rat. Tu je Milošević kriv i nema tih vješala koja bi za njega bila dovoljno visoka“.
„Srebrenica je toliko strašna da će se Srbima, pokoljenjima objesiti o vrat, kao Jasenovac. Pogledajte sad te pokušaje da se zataška, to prebacivanje leševa. Dođe komisija i nađe prazne grobove, trgovina mrtvim dušama. Srpstvo ne može da dođe k sebi, ne može da izađe iz bolesti dok neke stvari ne uvidi i prizna. Mora se jasno reći, to je zločin, Srebrenica je strašni zločin koji su učinili pripadnici Srba i to u ime Srba i srpstva! Je li to kaže Vesna Pešić? Ne kaže. Je li to kaže Đinđić? Ne kaže. Pa se onda pitam: ko su ti ljudi, šta su oni, u čije ime oni uopšte govore? Oni govore u ime nekih svojih malih politikantskih priča, oni ne žele da govore o izgubljenoj etičkoj vertikali“.
Tako je govorio Bogdan Bogdanović, intelektualac i koljenović, arhitekt i neimar, dvostruki gradonačelnik Beograda, prosinca mjeseca 1988. godine u mikrofon jednom bosanskom pjesniku, u svom emigrantskome stanu u Beču, u Davidgasse broj 4. Tako je govorio čovjek koji nije pristao na mržnju i bratoubilaštvo i koji je je zbog svojih uvjerenja starost i smrt doživio u izgnanstvu. A ti, dragi čitatelju, kad budeš prolazio kroz Mostar, svrati na Partizansko groblje i tamo, u spomen plemenitoj duši Bogdanovoj, položi jednu bijelu ružu.
izvor:e-novine.com | Tekst iz BH Dana prenosimo uz dozvolu urednika i autor
No comments:
Post a Comment