Od Brozove smrti pa negdje do 1987, Beograd je, sjećate se, bio prijestolni grad preporoda i burevjesnik novog vremena. Za našu Francusku znala je cijela Evropa. Svijeće demokratije i velike nade u Srbiji su gorjele. A danas? Srbija je svuda naružena i omražena, što i Vi sami priznajete.
Dragi Dobrice,
Šta se ovo dešava sa Srbijom, kad njen prvi pisac, u intervjuu "Politici", igra dobošara i zove na gubilište? Ima li drugog izlaza i moramo li, zaista, po peti put u ovom vijeku, da izginemo?
Sad je baš, ocjenjujete Vi, historijska prilika da Srbi "završe borbu za svoje oslobođenje i ujedinjenje koju vode dva vijeka". Zbog toga su, po Vama, izdajnici svi koji tako ne misle, a defetisti oni koji opominju da je Srbija za takav poduhvat nespremna i da bi totalni rat u koji nas gura sadašnji režim bio fatalan.
I bez rata, biološki smo ugroženi.
Najveći broj srpskih majki ispraća sinove jedince u armiju. Imamo više penzionera nego đaka, rjeđe se rađamo nego što umiremo.
Koji je to ideal, Dobrice, dostojan pregnuća da na bojna polja uputimo mlade i najskuplje glave Srbije? Vi pominjete neku krnju Jugoslaviju, bez Hrvatske i Slovenije.
Ako Makedonci i Muslimani ne budu htjeli takvu Jugoslaviju, onda će, kažete Vi, srpski narod "stvoriti svoju državu na svojim etničkim prostorima". Kojim to prostorima i kako? Novim ratom sa Makedoncima i Muslimanima? Otkako Vas poznajem, nikada niste bili tako neprecizni, površni i neodgovorni.
Ratom ništa ne postižemo, ali rat je, na nesreću, počeo i moramo naći načina da ga prekinemo. Kako? Možda tako, Dobrice, što ćemo se napregnuti da proniknemo u njegove korijenje, da odredimo ratne podstrekače i njihove ciljeve. Možda ćemo tako naći odgonetku i shvatiti da nacionalna sreća ni Srba ni Hrvata danas nije u monolitnosti, u jedinstvu i u psihologiji tora, koju i Vi, na žalost, podupirete. O sreći, naravno, ne može biti ni govora, o spasu je riječ, a do njega ćemo, izgleda, stići jedino ako i mi i Hrvati budemo što je moguće masovnije i žešće nejedinstveni, neposlušni i protiv sadašnjih režima pobunjeni.
Od Brozove smrti pa negdje do 1987, Beograd je, sjećate se, bio prijestolni grad preporoda i burevjesnik novog vremena. Za našu Francusku znala je cijela Evropa. Svijeće demokratije i velike nade u Srbiji su gorjele. A danas? Srbija je svuda naružena i omražena, što i Vi sami priznajete. Doduše, Vi tvrdite da ona nije boljševička i da su slijepi svi: i Francuzi, i Englezi, i Amerikanci, i Nijemci... Svi nas, po Vama, kleveću bez razloga, a predrasude, neobaviještenost ili mržnja ne dopuštaju im da uvide kako je Srbija prva srušila titoizam i boljševizam u Jugoslaviji. Kada, Dobrice? Možda 9. marta ove godine
Pamtite, svakako, i to da su 1987. u Srbiji bili snažni zahtjevi za višestranačkim izborima. Znate, naravno, i šta je sve režim preduzeo da do takvih izbora ne dođe. Zamislite, međutim, šta bi se desilo da je Srbija tada postala republika višestranačke demokratije. Zadobili bismo svu naklonost Evrope i svijeta, a ovdje, u Jugoslaviji, svi bi krenuli ne protiv Srbije već za Srbijom!
To je, dragi Dobrice, bila historijska šansa da mirno i mudro, podržani od demokratske javnosti i u svijetu i kod kuće, riješimo i srpsko nacionalno pitanje.
Umjesto da krene tim smjerom, vlast čovjeka koji je, kako Vi kažete, "od svih srpskih političara u posljednjih pet decenija najviše uradio za srpski narod", izmetnula se u žandarma svake višestranačke i nekomunističke ideje u cijeloj Jugoslaviji. Od prijestolnice slobode i nade, Beograd se pretvorio u metropolu odbrane jednog bivšeg svijeta i propale vjere.
Vi, Dobrice, govorite o "slovenačkoj divljoj mržnji prema srpskom narodu". Ali, zapitajmo se, kako se desilo da nas tako strašno zamrznu oni koji nas nikad nisu mrzili? Do 1914. u tom narodu pod Alpima nije bilo imena kao što su: Bogdan, Lazar, Miloš, Uroš, Nemanja... Slovenci su usvajali najsrpskija imena iz ljubavi i zahvalnosti prema Srbima i Srbiji. Oni 1941. nisu izdali. Sa istim žarom, kao i mi, branili su Jugoslaviju.
Od 1941. do 1945. nijedna srpska glava nije pala pod Triglavom... Neću da dužim. O ovome smo, sjećate se, nas dvojica često razgovarali. I šta se dešava? Braneći i titoizam i boljševizam, iako je od njih najviše postradala Srbija, ovdašnji režim, dozvolit ćete da ga nazovem maloumnim, ustremio se, poslije Brozovog odlaska, na Sloveniju. Svaka antititoistička i antikomunistička ideja iz Ljubljane ovdje je na nož dočekivana. Zvanična Srbija psuje i pljuje mlade Slovence koji odbijaju da nose štafetu i tu palicu, na trgu u Ljubljani, iz poruge, izlažu u obliku presječenog penisa. Histerija drma Srbiju kad mladi Slovenci pronalaze i tjelesne sličnosti između Broza i Hitlera, kad piše "Mladina" da se JNA ponaša rasipnički i da vojnici argatuju na izgradnji zamka admirala, kao da su njegovi lični kmetovi...
Ljudi kratke pameti u Ljubljani uzvraćaju tako što počinju pomagati albanske teroriste na Kosovu i Metohiji. Čine to namjerno, znaju da će povrijediti očni živac Srbije. Ovdašnja vlast odgovara bojkotom slovenačke robe. Mržnja narasta kao lavina. Pucaju sve spone između dva naroda. Vi, Dobrice, nastojite tih dana da spasite neke mostove. Odlazite u Ljubljanu kod tamošnjih pisaca i njih dovodite u Beograd. Uzalud. Čaša žuči je prepunjena onog trenutka kada se titoizma odriču i slovenački komunisti, kada proklamuju višestranački sistem i miniraju Trinaesti kongres jugoslovenske kompartije. Prvi čovjek srpskog komunizma taj "zločin" nije mogao da oprosti i donio je odluku o progonu Slovenije iz Jugoslavije! Taj čovjek, odnosno njegov primitivni i srpskoj tradiciji neprimjereni propagandni rat protiv jednog malog naroda, uveliko je zaslužan za ovaj vulkan čemera i zla koji se srušio na našu vojsku pod Triglavom u junu i julu ove godine.
Opirući se slomu komunizma i nastojeći da njegov, a time i svoj kraj što je moguće više odgodi, vlast u Srbiji baca udicu: prvo nacija, pa demokratija! Najpreči su, govore oni, nacionalni interesi, nacionalno ujedinjenje, izgradnja nacionalne kuće koja nam je od 1945. oburvavana i rušena. Tek potom, slijedit će pospremanje u samoj kući.
Veliki dio našeg naroda i naše inteligencije, na svu žalost, zagriza taj mamac obmane i nesreće. Samo rijetki opominju da ne mogu rušioci srpstva da budu njegovi obnovitelji, i da je, naprotiv, odlazak komunista i povratak demokratije preduslov da bismo, kako valja, riješili i srpsko nacionalno pitanje.
Usamljenike koji govore da faraon ne izbavlja iz ropstva faraonskog niko nije čuo. Jednom rečenicom ("Niko ne smije da vas bije!") opijena nacija bogotvori svog mesiju i vožda. Djetinjaste duše, čedna i lakovjerna, Srbija mu se bacila pod noge a on je Srbiju uzjahao. Tada, eto baš tada i baš tako, počelo je naše propadanje.
Nacija, pa demokratija! Tim bičem šiba se evropsko usmjerenje i napredna misao. Svuda se zameće kavga i otvaraju svi frontovi, istovremeno. Požar se nigdje ne gasi, samo se umnožavaju vatre i sukobi. Propagandna mašina srpskih komunista, a Televizija Beograd i novinska kuća "Politika" naročito, postaju fabrike mržnje koje će teško uzdrmati biće naše nacije. Nikada u historiji naš nacionalizam nije bio tako prizeman i opskuran, sav u mulju kiča i potonjeg neukusa. Prostakluk i mržnja postaju stubovi patriotizma, a glupost jedinica pameti. Najgori izbijaju na čelo kolone, a najbolji se žigošu za "izdajnike vjere i nacije". Kao narodni spasitelji promovišu se neuračunljivi, poluinteligentnih, koji se hvališu pokoljima ili propovijedaju da je srpsko sve od Ankare do Beča i od Tirane do Sent Andreje i Temišvara.
Takav nacionalizam srpskih komunista, boljševički i po formi i po sadržaju, došao je, kao poručen, sličnoj prostoti i jadu u Hrvatskoj, Raškoj, Sloveniji, Bosni, Makedoniji. Mrak je odgovarao mraku, talog talogu, i savršeno je proradio zakon spojenih sudova jugo-ludil
Pred svijetom je, u ovom tužnom nadmetanju, poražena gotovo samo Srbija. Zašto? Zbog toga, Dobrice, što je posljednja pristala na višestranačke izbore i što je na biralištima komunistička vlast onako trijumfalno pobijedila. Proglašeni smo za posljednji boljševički bunker Evrope i za izvor svih nesloboda i zala u današnjoj Jugoslaviji.
Nedavno, na jednoj književnoj tribini, surovo ste, dragi Dobrice, optuženi kao onaj koji je "sa obje ruke gurnuo Srbiju u boljševizam". Davne 1944. godine toliku moć Vi niste imali. Moć da pružite danas makar jednu ruku Srbiji i povučete je iz ponora Vi, međutim, imate. Na žalost, ne samo što tu ruku ne pružate, nego sav svoj književnički ugled i kapital pobunjenika protiv titoboljševizma i borca za nacionalna prava našeg naroda ulažete u očuvanje postojećeg režima koji uspješno proizvodi samo bijedu, smrt i međunarodnu izolaciju. Zašto, pobogu?
Čovjek koji je napisao "Vreme smrti" ne smije, nikada, smrt da propovijeda. Kako ste se osjećali 28. jula uvečer, u nedjelju? Srpska televizija je, koristeći Vaše riječi u "Politici", psovala mirovni miting u Sarajevu! "Kako divno reče veliki pisac..." Tako se, atakujući na mir i razum, zaklanjaju iza Vas naši bojovnici smrti, a sumnjam da su ijednu Vašu knjigu pročitali ili da su je razumjeli.
Nikada se srpskom narodu nisu obraćali i u njegovo ime govorili plići mozgovi. U jednoj rečenici kažu da su Hrvati i Slovenci umobolni zato što JNA proglašavaju za okupatorsku vojsku! Pa, ako je srpska, onda je, zbilja, ona za Hrvate i Slovence okupatorska. Ako nije srpska, a nije, u čijem interesu ti plitkoumni podstiču vojnike koji nisu Srbi da bježe iz zajedničke armije? Danas se zaklinju da su za Jugoslaviju, a već sutradan licitiraju koga će sve i kako da otpuste iz Jugoslavije. Prije podne su za sporazum sa Muslimanima, a poslije podne ih guraju Hrvatima.
S kim ste, Dobrice, i gdje ste to zalutali?
U kratkom ljudskom vijeku dovoljno je jednom biti komunista i jednom se naći naspram svog naroda, slobode i demokratije. Dovoljan je, sasvim, boravak na Brionima i na "Galebu". Šta će Vam, poslije svega, čamac iz Požarevca?
Vlast Vam, kao ni meni, nije potrebna. A slava? O tome će odlučivati čitaoci naših knjiga, ali tek kada umremo. Naš život je samo građa za nepristrasne, buduće sudije.
Nećete, Dobrice, imati moć da određujete te sudije i da utičete na presudu. Život razmazi neke ljude, steknu određene navike i zaborave da sve prolazi.
Mogu se složiti sa Vama u tome da "volji i mašti mladog svijeta" prepustimo Srbiju. Ali, priznat ćete, to niste izgovorili iskreno ili, pak, ne poznajete "volju i maštu" naše omladine.
Ne otkucava bilo srpske mladosti ni u salonima, ni u sklerotičnoj Akademiji nauka, ni na Dedinju. To srce tuče pred fakultetima, pred uredima za nezaposlene, u gimnazijama, u kasarnama, u čekaonicama zapadnih ambasada gdje se čeka bjekstvo iz ovakve Srbije.
Režim je, Dobrice, 9. marta ubio nadu srpske mladosti. Toga dana je ova zemlja, sve dok ne odu martovski dželati, ostala bez svoje budućnosti. Pod okriljem režiranog rata, vlast u pustinju pretvara sve oaze demokratije nikle iz martovske pobune. Uspješno, čak veoma uspješno, za sada. Noć pada na Srbiju, a stid i očaj rastržu je iznutra. Iz tog poniženja mora da grune prkos i udari grom.
Omladina neće rat, jer hoće kompjutere, i hoće posao, i stan hoće, i da živi pristojno i slobodno. Neće rat i zbog toga što za ciljeve i po komandi devetomartovskih ubica ne želi da pogine. Neće rat, jer razmišlja i osjeća sasvim drukčije nego srpski predsjednik. "Ne znamo da radimo, ali zato umijemo da se tučemo", kaže on. Budalaština, svinjarija!
Ne podcjenjujte, Dobrice, te divne i pametne mlade ljude. Znaju više i vide dalje i od Vas i od mene. Znaju da u ratu, za koji ih i Vi mobilišete, ne bi ginuli ni za spas Srbije ni Srba izvan Srbije. Ginuli bi, prije svega, za jedan strah i za jednu ambiciju. Za strah od mira, jer bi u miru vlast prošlih ljudi i poredak neznanja i opšte hipokrizije morali brzo da propadnu. Ginuli bi i za ambiciju jednog čovjeka da stvori Jugoslaviju po svom ukusu i po svojoj mjeri i da, kao novi državotvorac, uđe u historiju.
Djedovi i očevi neka slušaju svoje unuke i sinove i Srbija će biti spašena, i bijeda pobijeđena, i mržnja sahranjena, i rat će da prestane. Ni hrvatskoj omladini se ne gine. I tamošnju djecu su zlom otrovali ili nasilno mobilisali prošli ljudi iz prošlog vremena. I tamo jedna luđačka i primitivna vlast strepi od mira. I tamo su na sceni bolesne ambicije i suženi umovi.
Ko bi ratovao kad bi oni koji ginu bacili oružje? Na bojnom polju ih, sigurno, ne bi zamijenili oni koji su rat režirali.
Jedno, kao pisci, obojica moramo da znamo. Naše knjige nas nikada neće amnestirati od krivice za ono šta smo činili, a nismo smeli da činimo, i za ono što nismo činili, a morali smo da činimo.
("Politika" i "Borba", 31. jul 1991.)
(TBT, nedeljnik)
No comments:
Post a Comment