Najveći bokser svih vremena SFRJ izgovorio je rečenicu koju svi pamte: 'Kako da budem nacionalista, ja sam prvak svijeta'.
Da je kojim slučajem, danas živ i među nama, najveći bokser svih vremena bivše Jugoslavije, Mate Parlov bi sa svojim društvom u svojoj maloj kafanici koju je otvorio, kako je govorio „za svoju raju“ slavio pola vijeka od osvajanja svoje prve profesionalne zlatne medalje, one europske.
U toj kafanici, koju je nazvao „Mate“ u Fažani kraj Pule, skromnoj, malenoj, bio je i vlasnik i konobar. Turisti koji bi slučajno čuli da tu živi osvajač europskog, svjetskog i olimpijskog zlata i poželjeli da ga vide, popričaju sa njim, nisu mogli da vjeruju da Parlov pere čaše ili opušteno karta sa prijateljima.
Otvorio je svoj kafić, birao ljude sa kojima će provoditi vrijeme i vodio sasvim povučen način života [Pixsell]
Nesklon slavi, ulagivanjima, nikada nije bio tipična zvijezda. Bio je ono što u Bosni i Hercegovini najbolje pojašnjavamo pod „ters“. Svoj, sa svojim stavovima, svojim životom, svojom ljubavlju prema boksu, nije mnogo mario za tuđa mišljenja. Bio je odrješit, svako bi od njega dobio šta i zaslužuje, ali pošten.
Neprikosnoveni idol
Nekada davno dok sam i sam bio mlad bokser, Parlov nam je svima bio uzor. Njegove borbe smo znali napamet, prepričavali ih, raspravljali o njegovoj tehnici... Bio nam je neprikosnoveni idol, a kasnije je ostao samo „neprikosnoveni“ jer je malo ko uspio da ponovi njegove uspjehe.
Kada sam ga upoznao, bio je predsjednik Bokserskog saveza Jugoslavije. I nismo bili dobri. Čak je bilo pitanje da li sam ja dovoljno spreman da idem na Olimpijadu 1984. godine. A, ja sam se iz inata samo još više dokazivao i više trenirao.
Malo ko je vjerovao u mene, a Parlov skoro najmanje.
Vjerovali su da je moj drugi veliki prijatelj Damir Škaro, taj koji može osvojiti medalju. Mene niko nije ni računao. Damir je bio jače konstrukcije, također veliki borac. Stariji od mene, iskusniji, znao sa publikom. Znao da ih „zapali“ od Triglava do Đevđelije, harizmatičan i nepokolebljiv. Damir je dobio svoju medalju naredne Olimpijade, ali četiri godine kasnije. 1984. je bila moja „zlatna“ godina.
Kad smo se vraćali iz Los Angelesa, Mate mi je rekao:
„Mali, nikad se ne bih kladio na tebe“.
Prijateljstvo do kraja života
No, čim smo se vratili, opet sukob Mate i mene. „Puma“ je uplatila tadašnjih stotinu tisuća dolara što sam nosio njihove patike. Marketing. Bokserski savez je to „nekako“ podijelio, meni pripalo negdje oko tisuću dolara... Stoti dio.
I napadnem Matu. Mate, klasično nezainteresiran za pare, nije ništa ni znao o tome, ali je „zbog nepravde u Savezu“ dao otkaz! Funkcija mu nije bila ni bitna, koliko to da pokaže da jeste ČOVJEK i da ga niko neće zloupotrebljavati.
Tek tada počelo je naše prijateljstvo. Iskreno, bez interesa i do kraja života.
Šta uopće reći o njegovoj karijeri? Amaterskih borbi 310, od toga 13. poraza. Olimpijski prvak (1972. godina), svjetski prvak (1974. godina), europski (1971. i 1973.), pet puta balkanski prvak, osam puta prvak SFRJ. A, to je samo amaterska karijera... Ljevoruk, visok i snažan.
Sa svim mogućim počastima i zaslugama postao je član WBC-ove „Kuće slavnih“, uz boksere poput Muhammada Alija, Kena Nortona, Sugar Ray Leonarda, Mikea Tysona, Joea Frazera.
U ters maniru
Posljednji put sam ga vidio 2005. godine, kod njega u kafiću. Pričali smo o boksu, ali i o privatnim stvarima. Uvijek sam mu mogao reći šta sam htio i šta mi je na pameti. Obično bi mi odgovorio u svom ters maniru: „Hajde, glavo tvrda bosanska, nije to sve baš tako kako si ti smislio.“
Njemu nacionalizam nije bio nimalo blizak, a još manje drag [Pixsell]
Sarajevo je posebno volio. Uvijek je spominjao kako je tamo dobro jeo, dobro se ispjevao i proveo.
Mate je volio pjevati, što je manje poznato o njemu. Znao je napamet pet tisuća sevdalinki. U kafani „otme“ mikrofon i pjeva do šest ujutro raji i sebi. Nije volio ići „na spavanje“ prije šest ujutro. Volio je također, jedno vrijeme mnogo piti i pušiti po pola šteke cigara.
Jednom sam ga pitao: „Šta to radiš sebi?“. A on mi je odgovorio: „Ante, sav život sam proveo po treninzima i asketski. Uzdržavao se od svega, valjda sad mogu sebi malo oduška dati“.
Niko nije ni slutio da će ga rak pluća „pokositi“ za manje od četiri mjeseca.
Iz javnog života se povukao na početku rata. Tadašnja hrvatska vlast ga je htjela uz sebe, a njemu nacionalizam nije bio nimalo blizak, a još manje drag.
'Kako da budem nacionalista, ja sam prvak svijeta'
Rekao mi je: „Šta je svima? Bio sam Titov ljubimac, volio me... Boksovao sam za tu Jugoslaviju. I gdje sad da se ja svrstavam i za koga? Ni od koga ne zavisim, tako da me svi mogu komotno zaboraviti.“
I otvorio svoj kafić, birao ljude sa kojima će provoditi vrijeme, pjevao, igrao karte, vodio sasvim povučen način života, ne trudeći i ne morajući da dokazuje ništa i nikome.
Pred kraj njegovog života, jedan poznanik me zamolio da mu sredim intervju sa Matom. Nekako je i pristao.
Tada je rekao rečenicu koju svi sada pamte i spominju: „Kako ja da budem nacionalista, ja sam prvak svijeta.“
I nije, ostao je dosljedan sam sebi, do zadnjeg daha.
Ponekad slušam izjave mladih boksera, po mečevima koje organizuju političke partije. I znam da nećemo imati više nikada nikoga poput Mate. Jer je on bio i svoj i svačiji, a nažalost, oni nisu svoji.
No comments:
Post a Comment